Za dvadesetogodišnjeg Tomislava Babića njegovi Velikogrđevačani kažu da je vjerojatno prije znao svirati nego što je naučio pisati. Omiljen u svakom društvu, taj danas itekako školovani, mladi glazbenik život više niti ne može zamisliti bez svirke.

 Rasadnik umjetnika

No, da bi postigao svoj životni cilj nakratko će se morati oprostiti od onih kojima najradije zasvira za dušu, svojih velikogrđevačkih prijatelja. Tomislav je odlučio studirati harmoniku, instrument kojemu je vjeran već desetak godina i upravo se ovih dana sprema u Kragujevac, na Filološko-umjetnički fakultet, kaže, svjetski poznati rasadnik sjajnih harmonikaša.

– S osam godina prvi sam put javno zasvirao u našem folkloru. No, tada sam mislio kako ću krenuti djedovim i očevim stopama pa sam se dohvatio bisernice, žičanog instrumenta. Kada sam odlučio da želim biti školovani glazbenik, priželjkivao sam saksofon, no tada u daruvarskoj Glazbenoj školi nisu upisivali taj instrument pa je nekako odluka pala na harmoniku. Prva na kojoj sam zasvirao imala je 48 basova i djed Fabijan ju je kupio tati Željku, ali on nikada na njoj nije svirao – priča nam o svojim počecima Tomislav.

Iako nije nimalo jednostavno bilo putovati iz udaljenog Velikog Grđevca prvo u daruvarsku osnovnu i tri razreda srednje škole, a onda i u završni četvrti u Bjelovar, Tomislav nije odustajao, a najbolji poticaj i njemu i njegovim profesoricama bila su međunarodna natjecanja s kojih se uredno vraćao najčešće kao najbolji u svojoj klasi.

Odricanje i žrtva

– Ne sramim se reći da sviram i narodnjake, konačno, oni su me školovali jer od prvog razreda srednje škole živim od svirke, a na feštama i svatovima većinom prolazi takva glazba. No, jednako dobro harmonika zvuči i u klasičnoj glazbi, što mnogi ne znaju ili ne žele vjerovati – komentira mladi virtuoz. Kragujevački fakultet kani završiti u roku i nakon pet godina se vratiti kao magistar muzike te opet svirati u svome kraju.

– Želja mi je jednoga dana svoju ljubav i znanje u sviranju harmonike prenositi djeci. Za ovaj životni korak puno će se morati odricati i moji roditelji jer više neću moći tako često zarađivati svirajući, ali nadam se da će jednog dana biti još ponosniji na mene, baš kao i mnogi moji prijatelji koji me i sada podržavaju – zahvalan je Tomislav.