Svaki čovjek jedno je čudo. Kod nekih smo ljudi toga manje, a kod drugih više svjesni. Kod tih drugih životne su priče posložene tako da će nas više zaintrigirati, privući i oblikovane tako da iz njih možemo puno toga naučiti. Ti drugi pričaju nam priče od kojih zastaje dah i zbog kojih ćemo, makar na trenutak, opet povjerovati u čuda. Ti ljudi naši su junaci iz susjedstva kojima Bjelovarac posvećuje čitav prosinac.

Među takve osobe ubraja se i Bjelovarčanka Hana Berak, o kojoj smo i ranije pisali. Njezini roditelji, koji sami nisu mogli imati djece, prvo su usvojili njezina brata, a onda, odmah nakon rođenja i nju. Ubrzo se ispostavilo da Hana ima problema sa sluhom, no taj je fizički nedostatak kompenzirala čitavom lepezom drugih sposobnosti od kojih je najčudesnija ona vezana uz likovno izražavanje. Kada se talent, vrijedan rad i ljubav prema slikarstvu spoje u jedno, dobije se žar kojim Hana, učenica šestog razreda, slika već godinama. Još otkako je prvi put u ruke uzela olovku, priča nam njezina mama Snježana, vidjelo se kako nije riječ o dječjem crtkanju već o pravoj maloj umjetnici koja je već s tri godine starosti iza sebe ostavila slikanje cvijeća i kućica te znala naslikati složenije motive.

Znakovni jezik

-Od malena se sjećam da mi ništa nije bilo problem naslikati, jednostavno zamislim nešto i to prenesem na papir. To je moj način izražavanja, to je vrijeme kada sam u potpunosti posvećena slikanju i kada najviše uživam u svome svijetu – ispričala nam je ovih dana Hana uz šalicu toplog napitka od vanilije. Kako to obično biva s malenim genijalcima, Hana je zaista osebujna djevojčica. Iako se na prvu to ne bi mogli zaključiti, rođena je s oštećenjem sluhom, poteškoćom s kojom se više nego hrabro nosi od prvog dana. Niti u jednom segmentu života Hana nije dozvolila da je njena poteškoća pokoleba. Štoviše, odlična je učenica II. osnovne škole, raspored joj je više nego popunjen, a slikanja se uhvati tek nakon što napiše svu domaću zadaću. Subote provodi na Dječjem odjelu knjižnice “Petar Preradović” gdje se održavaju sati znakovnog jezika i gdje radi i njezina majka. Ona je, kaže nam, ponosna do neba na svoju kćer, uživa u njenim radovima, ali osjeća i veliku odgovornost.

Ponosna obitelj

– Svjesna sam da se radi o velikom talentu i prekrasno je gledati je kada slika. Najmanje što mogu učiniti za nju jest usmjeriti je na pravi put i često moram donositi odluke važne za njen razvoj, a bojim se da me one važnije tek čekaju – ponosno, ali s oprezom pojašnjava mama Snježana. Odnos između nje i Hane, kaže, više je od majke i kćeri, one su prijateljice, a Hana u njoj vidi najveću podršku.

– Jako volim svoju mamu i cijelu obitelj. Svi me potiču da slikam, zbog čega mi je jako drago. Ipak, mama je moja velika inspiracija i podrška. Pitanje je bih li uopće bez nje imala priliku slikati ovako kako to činim danas – kaže Hana.
Na novinarsko pitanje što bi se dogodilo kada bi joj netko rekao da više ne smije slikati, pogled u Haninim očima govorio je više od riječi. Ne može ni zamisliti, kaže, da joj netko uzme kist iz ruke. Upravo sreća koju osjeća kada slika Hanu je dovela do dvije izložbe nazvane “Put prema sreći”, koje je održala u Knjižnici Grada Zagreba te u Knjižnici Dugave. Naziv izložbe smislila je sama jer, kaže, upravo se tako osjeća kada slika. Koliko je zapravo velik Hanin talent potvrdili su i u Knjižnici Grada Zagreba, gdje su teško pronašli riječi da bi opisali njezinu izložbu.

– Teško je opisati osjećaje koji nastaju dok vas preplavljuju boje i motivi Haninih krajolika, a još su teže objašnjivi “dijalozi” na koje vas pozivaju njezini portreti. Krajolici su lijepi, idilični, mirni i radosni, a portreti uglavnom unose nemir, ljutnju, tugu, patnju, u svakom slučaju, dva posve suprotna svijeta – čulo se na izložbi.
Kako je njezin talent rano prepoznat, odmah je krenula na likovne tečajeve i počela razvijati svoj stil. Do sada je imala priliku učiti od akademske slikarice Valerije Mrkobrad, Oleane Sokolovske, a posljednje dvije godine od, njoj najdražeg mentora, profesora Miroslava Brletića. Način rada, razgovor o naslikanom te upute koje dobiva od njega od velikog su joj značaja, zbog čega je danas prema nekim svojim radovima iznimno kritična.

 Nova Mona Lisa

-Nekada gledam svoje stare radove i puno njih bih voljela opet naslikati jer znam da bi bila bolja. Uvijek uočim nešto što bih sada drugačije naslikala, nakon što sam puno toga naučila – kaže Hana. Među takvim radovima je, otkriva nam, i njezina inačica portreta Mona Lise. Svoju interpretaciju davno je vješto prenijela na papir, a danas, kaže, voljela bi to ponoviti da vidi koliko je napredovala. Upravo su portreti njeni najdraži motivi, najviše voli slikati pastelnim i akrilnim bojama, a sve više uživa i u kiparstvu. Stalno otkriva nove tehnike i svaka je gotovo jednako oduševljava i u svakoj je vrlo uspješna. Sve to daje nam za pravo ustvrditi kako će za našu talentiranu sugrađanku svijetu još itekako čuti. (ić)

Nova izložba

Hanina dva rada Bit će izložena na izložbi “Polaznici tečaja slikanja svome gradu za Božić” u Suvenirnici i galeriji Bjelovar koja se otvara 8. prosinca. Za ovu izložbu Hana je od svog velikog opusa morala izabrati samo dvije slike, pa je njezina majka pretpostavila da će to biti veliki problem.
-Jako je puno radova, mislila sam da se neće moći odlučiti. Ali u trenutku kada smo sve radove raširile kako bismo izabrale “pravi”, Hana je vrlo brzo izabrala one koje je kasnije i profesor Brletić potvrdio kao najbolje. To je samo dokaz koliko se već razumije u slikanje – ispričala je Snježana. (ić)