Oltar katedrale sv. Terezije Avilske svojedobno su krasile vrlo vrijedne umjetničke slike sv. Terezije, B. D. Marije, sv. Josipa, sv. Ivana Nepomuka i sv. Kasancija. O tomu koliko su bile stare svjedoči podatak da su još davne 1847. godine poslane na restauraciju u Beč. No, s te restauracije nikada se nisu vratile. Umjesto da ih restaurator pošalje nazad obnovljene, kako bi se njihovom ljepotom nadahnule nove generacije vjernika, u Bjelovar su pristigle nove, grubo rečeno bezvrijedne slike. Iako bi ova priča sasvim sigurno mogla poslužiti kao predložak za zanimljiv kriminalistički film, ona je svih tih godina nekako uspijevala proći ispod radara bjelovarske javnosti.

Tko je tajanstveni restaurator?

Restauracija se dogodila na vrijeme župnika Matije Thonhausera, koji je prije dolaska u Bjelovar bio župnik u Pitomači. Četiri godine nakon što su vrijedna umjetnička djela završila u Beču, Thonhauser je postao dekan, a iz Bjelovara je otišao u Zagreb za kanonika. Podaci su to dr. Josipa Butorca, autora Povijesti rimokatoličke župe Bjelovar, znanstvenog djela objavljenog u izdanju župnog ureda Bjelovar 1970. godine.

– Godine 1847. poslane su u Beč na popravak stare umjetničke oltarne slike iz bjelovarske župne crkve: slike sv. Terezije, B. D. Marije, sv. Josipa, sv. Ivana Nepomuka i sv. Kasancija, pa je “umjetnik” na prevaran način te slike zadržao sebi, a umjesto njih poslao u Bjelovar “nove”, bezvrijedne slike – piše dr. Butorac, a ista priča ponavlja se u doktorskoj disertaciji mons. dr. Stjepana Kožula, rodom iz Nevinca, autora brojnih znanstvenih knjiga, članaka i prikaza o temama iz crkvene povijesti i umjetnosti, izvršitelja oporuke blagopokojnog nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića. U opsežnoj znanstvenoj monografiji o sakralnoj umjetnosti bjelovarskog kraja, među ostalim opisuje i “incident” u bjelovarskoj katedrali.

– Godine 1842. crkva je imala šest oltara: sv. Terezije, Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, sv. Ivana Nepomuka, sv. Apolonije i sv. Ivana Kalasancija – osnivača reda otaca pijarista. Do 1847. godine, dok slike nisu poslane u Beč na restauraciju, oltari su bili ukrašeni vrlo vrijednim slikama. Prevarom su te slike zadržane u Beču, a umjesto njih u Bjelovar su poslane nove, bezvrijedne – bez imalo krzmanja piše dr. Kožul. Iako je crkva i u to doba, baš kao i danas, bila poznata po tomu da “uredno vodi knjige”, ime restauratora kod kojega su završile vrijedne umjetnine iz bjelovarske crkve, zasigurno je negdje zapisano i moglo bi poslužiti kao prvi, početni trag u nastojanju da se otkrije tajna njihova daljnjeg putovanja, kao i mjesto gdje se danas nalaze, ako više uopće postoje.