Razgovarao Vedran Cindrić

Ugodno je raditi intervju s Miki Manojlovićem. Njegova ljubaznost i smirenost vas već nakon dvije minute opuste tako da zaboravite da razgovarate s glumačkom veličinom čija su dva filma osvojila Zlatnu palmu, a jedan bio nominiran za Oscara. Iako je bio umoran jer smo razgovarali kasno navečer u HNK-u, i to nakon trosatne predstave “Kralj Leara”, u kojoj ima glavnu ulogu, bio je iznimno susretljiv te je opširno odgovarao na sva pitanja. Na trenutke čak i sam skačući s teme na temu. Sjetio se kako je sa samo 22 godine glumio Hamleta, uz “Kralja Leara” najveće glumačko dostignuće. U bivšoj Jugoslaviju u samo jednom filmu ga je u kinima gledalo milijun ljudi. U glumačkom smislu, već sa 35 godina je imao Europu na dlanu. Radio je iznimno puno, i to s najboljima. Odbio je  veliku ulogu u Spielbergovom blockbusteru.

-Ni dan danas ne žalim što sam to napravio, niti ću ikada žaliti zbog toga – kaže dok ispija pivo i osvježava se nakon naporne predstave. Živi na relaciji Beograd – Pariz. Osnovao je i vodi ”Radionicu integracija” za hendikepirane osobe, dobitnik je francuskog odličja za umjetnost. Kaže da mu “Kralj Lear” nije kazališni vrhunac karijere, ali da mu se cijeli život motao po glavi.

Višemjesečna priprema

-Po zvučnosti naslova, “Kralj Lear” kojeg trenutno izvodim u HNK-u Zagreb bi se mogao nazvati krunom karijere. Ali, ne gledam to tako. Radio sam i Hamleta i Richarda III, koje isto onda mogu nazvati krunom karijere. Mislim da sve dolazi u svoje vrijeme. Sada je došlo vrijeme za “Kralja Leara”, iako sam itekako svjestan o kakvoj se ulozi radi – kaže Manojlović koji je zbog ove predstave posljednja tri mjeseca proveo u Zagrebu, tražeći Leara u sebi dok je redatelj predstave Janusz Kice pripremao ovaj komad deset mjeseci.

-Dubravka Vrgoč, intendantica HNK – a Zagreb je perjanica hrvatskog kazališta, a rekao bi i hrvatske kulture. Ona je izvezla hrvatsku kulturu u Europu. S njom je, naravno, i počela priča o predstavi “Kralj Lear” koja se jako rijetko izvodi. Čuo sam još puno prije da je rekla da će Leara morati potražiti izvan Hrvatske. Došla ga je tražiti u Beograd, kod mene. Sjeli smo, promislili i rekli, krenimo u to. Naravno, itekako svjesni kakvu dramsku literaturu idemo oživjeti – objašnjava Manojlović. Kaže da je prezadovoljan s kakvom glumačkom ekipom u HNK radi, a posebno mu je drago što je nacionalno kazalište rasprodano danima unaprijed.

-HNK je u uzletu, a zagrebačka publika je gladna kazališta. To je je jako dobar spoj. Mogli bismo mi Leara raditi više nego što smo dogovorili iako te takva predstava potpuno fizički i psihički umori – pojašnjava Manojlović. Kaže da bi satima mogao razgovarati o kazalištu, a na pitanje što mu je više pri srcu, film ili kazalište, nije klasično odgovorio da je to isto kao da majku pitate koje mu je dijete draže, ali nije bio ni daleko od tog odgovora.

 Film umire

-To je kao jedno dijete. Film i kazalište su jedno. Suština je ista. Suština glume je biti, a ne predstavljati. Samo su sredstva drugačija. Jedna koristiš u kazalištu, a jedna pred kamerama. Ali, unutarnji procesi su isti – sad već malo zamišljeno priča Manojlović. Nakon kazališta prebacili smo se na film. Rajka Grlića, iako je s njim mnogo surađivao, nije htio puno spominjati, dok je za Kusturicu rekao da se njegova genijalnost posebno vidi u filmu “Underground” (Zlatna palma 1995.g) gdje je, kaže, u iznimno teškom filmu svaki kadar držao pod kontrolom. To je nešto nevjerojatno, ističe Manojlović.

-U tome filmu ni jedan kadar nije slučajan. Tamo je sve isplanirano do posljednje sitnice, a imate osjećaj da ništa nije isplanirano. E, to su ozbiljni procesi i stvaranja. Ali, film nažalost umire. Pod time mislim da te danas filmovi sve manje tjeraju na razmišljanje, na doživljaj. Ima sve manje filmova koji te prisile da sudjeluješ, da budeš aktivan. Živimo u vremenu brzog i nepromišljenog. I to nije dobro – ističe Manojlović. Kaže da ne gleda sve crno i da ne može reći da su svi filmovi prije bili dobri, a danas loši, ali da bi bilo dobro da se vrati duh filmske prošlosti.

-Posljednji film koji je radio u Hrvatskoj bio je “Neka ostane među nama” u režiji Rajka Grlića. Film je to o dvostrukim životima, paralelnim vezama, erotskoj strasti i posljedicama koje možete izazvati ako se nađete u tuđem krevetu. Kaže da je za ulogu u tom filmu dobio nagradu u New Yorku, ali da film nikada nije pogledao.

-Na premijeri nisam bio. Onda su mi javili da sam u New Yorku dobio nagradu za ulogu. Otišao sam tamo, ali sam si rekao, ajde baš da vidim kako je to kada ne pogledaš film u kojem si glavni glumac i pri tome dobiješ nagradu za tu ulogu. I tako do dan danas nisam pogledao taj film – govori Manojlović o ovoj neobičnoj odluci kao da priča o najnormalnijoj stvari. No, glavni partner u tom filmu, koji mu je igrao bliskog brata, je bio bjelovarski glumac sa zagrebačkom adresom Bojan Navojec s kojim sada u “Kralju Learu” dijeli pozornicu HNK-a.

-Vaš Bjelovarčanin Bojan je vrhunski glumac i divan čovjek. Iznimno ugodno sam se osjećao na setu s njim i mislim da su pred njim velike stvari, iako je već i sada puno toga ostvario – odlučno kaže Manojlović. Ne slaže se s tezom da se u Srbiji snimaju bolji filmovi nego u Hrvatskoj. Kaže da je to možda bilo jedno razdoblje, ali da se hrvatski film digao i postaje sve bolji. Pitanje o motivaciji, s obzirom da je dosegnuo vrhunce u filmskom i kazališnom svijetu, ga je malo uznemirilo.

I dalje motiviran

-Pa kako ne bi imao motivaciju i dalje raditi. Ima puno ljudi koji su živi, a nisu. Ali, ja sam živ. Želim još raditi, stvarati, pomagati, režirati. Iznimno me veseli što sam osnovao “Radionicu integracija” za hendikepirane osobe. Radio sam “Romea i Juliju” s Albancima. Mnogi projekti mi se još motaju po glavi. Duhom sam itekako još živ – naglašava Manojlović. Kaže da će sada mjesec dana malo odmoriti, nakon čega se ponovno vraća u Zagreb raditi Leara, ali da bi volio svratiti do Bjelovara, o kojem je počeo govoriti samoinicijativno.

– Naravno da znam za vaš BOK festival i volio bi doći sa svojom predstavom. Režirao sam predstavu “Blackbird” i mislim da je sjajna, iako mračna i teška. Ali, volim to kopanje po ljudskoj duši, traženja sebe. Zaista se nadam da ćemo nekako uskladiti termine i da ću doći na vaš festival – priča Manojlović. Kaže da je bio već nekoliko puta u Bjelovaru, ali dosta davno.

-Spavao sam u kući mog velikog prijatelja Bogdana Diklića. Imao je divne roditelje, a Bjelovar mi se baš svidio. Odlazio sam na ono Partizanovo igralište i gledao velikog Hrvoja Horvata. Sjećam se i da sam uživao i u vrhunskoj klopi, kao i u gostoprimstvu. Da, zaista se nadam da ću se vratiti u Bjelovar. Nosim lijepe uspomene iz vašeg grada – sa smješkom priča.

Ponoć je odavno prošla, a mi smo još uvijek sjedili sami u HNK-u. Nakon predstave veliki glumac nije htio upaliti mobitel kako nas nitko ne bi ometao, ali na kraju razgovora je zaključio kako bi se trebao javiti supruzi. Veliki umjetnik, a tako jednostavan čovjek taj Miki Manojlović. Kaže, vidimo se u Bjelovaru.