Kada smo nedavno objavili priču o prvašici koja u 21. stoljeću do škole i natrag mora prepješačiti skoro deset kilometara, redakciji se javio dirnuti čitatelj s prijedlogom da napišemo i priču o Josipu Kovačeviću. Dječaku koji otprilike istu kilometražu do iste škole u Donjim Mostima ne može svladati vlastitim nogama.

– Malo mi je neugodno jer ne znam kako će ljudi reagirati na priču, ima onih koji imaju svakakve predrasude. Ove godine prvi put smo prihvatili nečiju veću pomoć i to preko Facebook grupe Iznajmljivači sa srcem i Josipa odveli na more jer ga jako voli – kaže nam na početku našeg susreta Mirela Kovačević iz Srednjih Mosti, majka sedmogodišnjeg dječaka koji boluje od spine bifide.

Mukotrpna zarada

Svih ovih godina naučila se sama snalaziti u životu jer, kaže, kad ti je najteže, svi oko tebe nestanu. No, boji se da dalje tako više neće moći. Kao svaka majka lavica, i Mirela bi svom sinu jedincu htjela priuštiti život dostojan čovjeka, ali bez terapija koje previše koštaju, pogotovo za prilike u kojima žive Kovačevići, ne može. Suprug Josip ima multiplu sklerozu i u invalidskoj je mirovini koja iznosi tek 1300 kuna, a iz razumljivih razloga Mirela ima status roditelja njegovatelja.

– Pogledajte, mogu skakutati pa ne moram zvati mamu za svaku sitnicu koju trebam, a blizu mi je – ponosno nam Josip, čim smo se upoznali, pokazuje vještinu koju je sam svladao. Očito svjestan koliko se za njega žrtvuju njegovi roditelji, veseli dječačić na sve načine pokušava im olakšati život. Od njega doznajemo da i ovih dana nakon škole s njima ide i u šumu.

– Dok oni traže gljive, ja sjedim na traktoru, a i volim pecati – otkriva nam. Inače u školu u obližnje Donje Moste svakoga ga dana mama Mirela mora odvoziti jer školski autobus prevelika je prepreka.

Skupe terapije

– Kada se rodio prvo su mu dijagnosticirali meningomijelokelu. No, onda su nakon operacije otkrili da se radi o spini bifidi. Operiran je između trećeg i četvrtog kralješka i u donjem dijelu kralježnice sada ima plastiku. Bez pelena ne može jer ima mnoge pridružene anomalije. Upravo sada skupljamo dokumentaciju za jednu zagrebačku privatnu polikliniku gdje se rade vježbe robotikom. Tjedni tretman stoji devet tisuća kuna, a najmanje bi trebao ići osam tjedana. Snalazimo se na sve moguće načine, ali vidimo da cijeli iznos nećemo moći skupiti bez pomoći drugih. Zato i idemo u šumu i beremo gljive. Sve što zaradimo, stavljamo na stranu za Josipovu terapiju – priča Mirela. Objašnjava kako bi vježbama robotikom dobio na mišićnoj masi koju u nogama nema. Ispod koljena niti nema osjeta. Svakih šest mjeseci po pet dana odvoze ga na Goljak, ali ističe Mirela, to nikako nije dovoljno za napredak.

– Sam ne može nikada, uvijek netko mora biti uz njega. Mentalno nema nikakvih poteškoća, ali je slabovidan. Ima ugrađenu pumpicu, jer ima hidrocefalus. Prije dvije godine mijenjali su pumpicu jer mu je stara stala i oštetila mu očne živce – ispričala je mama Mirela koja, unatoč svemu, ne gubi nadu u bolje sutra.