Već s navršene četiri godine dječačić iz jednog bjelovarskog prigradskog naselja odlučio je napraviti svoju harmoniku. Sprešao je karton, s jedne strane nacrtao gumbiće, s druge tipke i zasvirao samo sebi poznatu melodiju. Već tada su svi oko malenog Žarka Peraka bili sigurni da će voljenim instrumentom jednoga dana odlično vladati. I nisu se prevarili. Ne samo da nema glazbenog žanra koji taj, inače i akademski obrazovani glazbenik, ne zna odsvirati, već nema niti marke harmonike o kojoj ne zna cijelu povijest i kojoj do detalja ne poznaje svaki dio.

– Vaše bi se harmonike sigurno zvale Perak, kao što se po prezimenima svojih majstora zovu i sve druge vrhunske harmonike ručne izrade – našalili smo se usput, predlažući mu poslovni pothvat ukaže li se kakav milijarder sa željom da uloži u bjelovarski kraj. No, Žarkova reakcija bila je neočekivana.

Spreman za biznis

– Da, bez problema bih znao što treba, da ne trepnem. Osim prostora i infrastrukture, trebala bi mi i dva-tri vrhunska stolara, ukupno pet do sedam ljudi. Naravno, i kvalitetne preše i ostalo. Da, da se ukaže kakav milijarder, točno znam kako bi trebala teći ta proizvodnja – zatekao nas je Žarko. Tek onda smo doznali od kuda mu sve to znanje. Još kao mladić, s nepunih 30 godina, odlazio je s prijateljima u Trst kako bi im savjetovao koju harmoniku da kupe. I kako kod Žarka ništa nije slučajno, za svojih putovanja odlučio je doznati kako ući u glasovitu tvornicu Paolo Soprani u prilično udaljenom Castelfidardu jer bio je siguran da želi biti i serviser. Dva do tri puta godišnje punih pet godina, otkidavši i posljednji djelić slobodnog vremena između rada u školi i svirke, Žarko je putovao u skoro tisuću kilometara udaljen talijanski grad.
– Komercijalni direktor Mariano izvanredno je govorio engleski i s njim sam stupio u kontakt. Odete tamo i, ako je “tata Paolo” u tvornici, put je propao. Ili mi Mariano kaže: “Odlazi sutra pa možeš doći.” Bez daha me je ostavljao taj entuzijazam ljudi koji rade, sve se izrađivalo ručno – zaiskrilo je u Žarkovim očima. Žalostan je pomalo što novoizrađene harmonike niti izbliza nisu uz bok s nekadašnjima. Zbog toga kao oko u glavi čuva svoje tri ljepotice. Vrhunska Sonola je iz 1962.godine, vršnjakinja, stara Skandali i posebno omiljena Lucchinijeva, koncertna kabinska harmonika sa 120 basova iz 1978. godine.

Ljubav čini čuda

– Ovu posljednju posebno naglašavam. Riječ je o vrhunskoj, vanserijskoj harmonici. Pogledajte taj ručni rad, te ručno izrađene drvene klapne, to je nešto fantastično – zaljubljeno će Žarko, uz taktove prekrasnog francuskog valcera “Reine de Musette”. Nakon toga više nam nije niti padalo na pamet pitati kako je uspio mnoge mlade ljude zainteresirati za harmoniku i naučiti ju svirati puno prije nego što to umije i jedna glazbena škola. Samo ćemo zaključiti da ljubav zaista čini čuda.