Piše: Čedo Rosić

Bjelovarska ljeta 60-ih i 70-godina bila su predvidiva, otprilike kao i danas, ali i dosta različita, barem za one koji iz bilo kojih razloga nisu mogli na more ili možda kod tete i tetka, ujaka i ujne, samo kako bi se nakratko odmakli od vrućeg gradskog asfalta. Bez ljetovanja najčešće se ostajalo iz čisto pedagoških razloga, zbog produžene nastave u osnovnoj ili popravka u srednjoj školi, pa je najučinkovitijom metodom okajavanja grijeha bilo dokidanje „ferija“ izvan grada. Drugi su ove mjesece provodili hodajući s „friškim“ pozivom za služenje vojske, treći zato što se nisu željeli razdvajati od cure, četvrti jer nisu imali novaca, a oni koji su skrivali tu bolnu činjenicu, najčešće su se izgovarali kako je i na moru dosadno. Uglavnom, ostajao je uvijek popriličan broj poznanika ili „starog društva“, što je i u gradu jamčilo dobar provod, naravno u vlastitim režijama. Jer, tada nije bilo „kulturnih ljeta“ ili drugih priredbi na kojima bi se moglo čuti malo svirke (osim u bašti Narodne kavane ili Doma armije), ali ni to nije doživljavano tragično jer je dnevni raspored bio razrađen do tančina, a sam „program“ se prenosio na bjelovarskom korzu gdje su i započinjala ljetna jutra.

Facebook na „špici“

Na „špicu“ se stizalo oko devet ujutro, u obaveznim „japankama“, oni nešto stariji klompama, kratkim hlačama i majicama, u rasponu od „mornarskih“ do onih sa širokim prugama raznih boja, i to po mogućnosti „na tregere“. Tu su se saznavale najnovije gradske vijesti, tko je otišao na more, kada se vraća i, ono što je bilo najvažnije, čiji roditelji odlaze na godišnji i ostavljaju nekom iz društva prazan stan. E, ta je informacija bila zlata vrijedna, jer je to značilo kako su osigurana barem dva-tri žura ili, kako bi se to danas kazalo, partyja. U to vrijeme su žurevi bili visoko rangirani na ljestvici društvenih zbivanja, pogotovo ljeti, kada su se tople večeri uglavnom provodile na klupama u središnjem parku, i to onima s pogledom na šetnicu na kojoj se moglo vidjeti tko je sve od ženskog svijeta trenutno ostao u gradu. Prema tomu su upućivane i „pozivnice“ za žureve na kojima su se tada događale kojekakve emotivne pubertetske zavrzlame o kojima se kasnije danima pričalo i s nestrpljenjem očekivalo novo izdanje. Gledajući unatrag, sve sam skloniji tvrdnji da su upravo ta okupljanja i kasnija prepričavanja bila pretečom današnjih novinskih tabloida jer se i u ono vrijeme znalo tko je „celebrity“, a tko tek kuca na vrata ulaska u društvo „o kojem se priča“.

Bazensko svakodnevlje

Ipak, sve se „vrtjelo“ oko gradskog bazena na kojem smo „visili“ sve do njegova zatvaranja i kući se vraćali zakrvavljenih očiju od klora, i mokrih hlača koje smo navlačili na kupaće gaćice napravljene od nekog čudnog materijala koji se sušio satima. Zato smo se divili tadašnjim gradskim frajerima koji su iz Trsta nabavljali „spidasice“, gaćice prozvane po poznatoj marki Speedo, a bile su suhe prije nego su se i smočile. Vjerujem da neću pogriješiti tvrdeći kako je bazen bio najpopularnije gradsko okupljalište kojim su, uz egzotične gradske likove, defilirale najzgodnije cure, a to je nama klincima bila idealna prilika za „škicanje“, kada bi ustajale sa rasprostrtih ručnika i laganim korakom kretale prema vodi. Premda nisam osobno sudjelovao, čuo sam priče da su dovitljivi fakini na drvenim kabinama bušili rupe kako bi kriomice promatrali presvlačenja kupačica, izlažući se pri tome riziku da ih ulove tadašnji „šefovi“ bazena Zonzo i Đoko.

Izleti u livade

U dijelu kolektivnog pamćenja, značajno mjesto su tijekom ljetnih mjeseci imale i livade u okolici grada, ali ne iz nekih ekoloških, već sasvim drugih razloga. Tako se i zavodnički status mjerio rečenicom: “Ovu sam malu vodio u livade“, što je budilo svakojake asocijacije, ali kako se to kasnije u većini slučajeva pokazalo, sve je završavalo na romantičnom branju cvijeća, uz možda poneki poljubac koji nije bio „filmski“. Slično je bilo s parkom na Radićevom trgu koji je također, ne samo za ljeta, važio jednom od stepenica u stjecanju statusa muževnosti, istina, više u mašti nego praktičnosti, mada ni potonjeg nije nedostajalo.

Plaže na terasama

A kako su u to vrijeme izgledale novoizgrađene stambene zgrade u bjelovarskom središtu, pamte svi oni koji su za ljetnih zapara odlazili očevima kupiti cigarete u neizostavni „Vjesnik“, a majkama litru mlijeka i „štaub“ šećer u jedinoj prodavaonici na početku današnjeg placa koja se popularno zvala „voćarna“. Gotovo svi prozori ili balkoni su bili prekriveni zelenim ili tamnoplavim platnenim „roletama“ koje je nehajno preko otvorenih krila prozora kovitlao poneki povjetarac. Tada nije bilo klime, nego su se stanari od ljetnih vrućina „branili“ jedinom dostupnom „tehnologijom“ koja je neke od njih čak ponukala i na ljetna druženja. Kako je većina zgrada u to vrijeme imala ravne terase, na njima su se tijekom ljeta punili priručni bazeni, postavljali suncobrani i stvarala atmosfera ljetovanja na kućnom pragu. Mnogima je to bio i indirektan odgovor zašto ne mogu na more, i usudio bih se kazati, prvi pokušaj alternativog ljetovanja na koje su svi dobrodošli, pa čak i oni koji su već uplatili neke primamljivije aranžmane.

Umivene ulice

Za razliku od danas, negdje poslije 22 sata ugrijani gradski asfalt se hladio vodom iz Komunalčevih kamionskih cisterni. Ustvari, radilo se o redovitom noćnom pranju glavnih ulica iako su tadašnji klinci pod mlazovima hladne vode koji su se razlijevali korzom tražili barem malo besplatnog osvježenja, trčkarajući bosonogi pred peračima u gumenim čizmama. Stoga nitko nekadašnja bjelovarska ljeta ne bi trebao proglašavati dosadnima, obilježenima „lijenim poslijepodnevima“ ili pak „tihim“ večerima“ pod čijim se okriljem ništa nije događalo. Bilo je upravo suprotno. Jer su i ta ljeta, bila ona „slana“ ili „slatka“, ostala zapisana u spomenarima sjećanja u kojima će se uvijek naći poneki detalj koji daje za pravo nostalgičarima kako je čak i Smolićev sladoled bio bolji od bilo kojeg jadranskog.