Bjelovarčanin Davor Belobrajdić u posljednjih je šest mjeseci svega jednom napustio svoj potkrovni stan u jednoj od stambenih zgrada u Gundulićevoj ulici. Nakon moždanog udara, ovaj umirovljeni policajac bez pomoći supruge ni ne pomišlja na šetnju koja bi dobro došla njegovu zdravlju i većinu vremena provodi zatvoren u četiri zida. Njegova zgrada, kao i većina ostalih u Bjelovaru, nema dizalo, a silazak niz stepenice za našeg je sugovornika trenutno nemoguća misija.

Zarobljenik u vlastitom stanu

-U zadnjih pola godine samo jednom sam izašao iz stana. Teško se krećem, a do prizemlja treba proći dosta stepenica koje ne mogu savladati bez tuđe pomoći. Da je u zgradi ugrađen lift, sve bi bilo daleko drugačije. Istina, nekoliko puta sam se odvažio na samostalni izlazak i ubrzo uvidio kako su stepenice za mene suviše velikom preprekom. I u većini drugih stambenih zgrada živi dosta stanara kojima je kao i meni dizalo neophodno, ali ne očekujem kako će u dogledno vrijeme početi njihova ugradnja, tim više što za našu zgradu lift nije ni projektiran – kaže Davor, koji u svom “zatvoru” vrijeme provodi uz TV i računalo, sa tugom se sjećajući prijašnjih izlazaka u grad i kava s prijateljima u obližnjem kafiću.

U sličnoj situaciji nalazi se i Đurđica Kašić (71), jedna od stanarki zgrade u Naselju kralja Zvonimira 5/3, koja gotovo svakoga dana prijeđe 76 stepenica silazeći do obližnje trgovine ili odlazeći u grad, nakon čega se valja i vratiti u potkrovni stan. Iako još uvijek radi, s istim problemima svakodnevno se nosi u njezin suprug.

Čekajući dizalo

-Unatoč godinama, još uvijek mogu niz stepenice, ali povratak u stan s punim „cekerima“ uvijek je teško iskušenje. Na svakom od katova malo odmorim i jedva čekam kako ću uz teške korake doći do ulaznih vrata stana. Stoga bi ugradnja dizala pomogla vremešnijim žiteljima ove zgrade, ali to očekujemo već godinama, pa se i dalje držimo rukohvata – kaže Đurđica.

Ovo je tek neke u nizu priča o bjelovarskim višekatnicama u čijem je planiranju izostala ugradnja dizala, koja ne znače samo pomoć starijima, već i dio standarda stambene izgradnje. Iako su se mngo ponadali kako će njihovi problemi biti riješeni nakon što je najavljeno kako su u europskim fondovima osigurana sredstva za ugradnju dizala upravo u ovakve zgrade, nadam im je naglo splasnula, nakon što je ovih spomenuti natječaj do daljnjeg stavljen na čekanje.

Probleme naših sugovornika potvrđuje i predstavnik stanara u Zvonimirovom, Miroslav Dvornik, podatkom kako je u njihovoj zgradi 70 posto stanara starije od 60 godina, što dodatno aktualizira nedostatak dizala.

-Prema utvrđenim mjerilima nismo se mogli javiti na natječaj za ugradnju bez projekta energetske učinkovitosti. Riječ je o zadatostima, a kako je projekt ugradnje dizala koji se trebao sufinancirati iz EU fondova zasada na čekanju, ostaje nam samo nada da će kroz nekoliko godina, ne samo naša, već i druge bjelovarske zgrade koje udovoljavaju propisanim mjerilima dobiti liftove – kaže Dvornik, 40 postotni invalid Domovinskog rata, dodajući da u zgradi žive i tri obitelji s malom djecom kojima nije nimalo jednostavno silaženje niz stepenište s kolicima. Ali kao i ostali, prihvaćaju činjenicu da unatoč činjenici što imaju predviđen prostora za ugradnju, dizala još uvijek nema.

Propao projekt

Od stotinjak stambenih zgrada u Bjelovaru, dizala ima tek njih desetak, mahom novoizgrađenih. Prvi lift je građen u neboderu, a potom su se njime vozili i u dvije zgrade Mihanovićevog naselja izgrađenog početkom 80-ih godina. Kasnije se broj dizala povećavao, ali ostaje činjenicom kako je Hrvatska ostala bez EU potpore kojom su se čak u 1600 stambenih zgrada trebala ugraditi dizala, među kojima i u neke bjelovarske. Ne ulazeći u „zasluge“ onih zbog kojih tomu nije tako, naša Đurđica, ali i drugi stanari će i dalje do stana brojati podosta stepenica i to na vlastitim nogama, a Davor provoditi dane u svoja „četiri zida“.