Za većinu pacijenata koji dolaze kod obiteljskih liječnika žaleći se na zdravstvene tegobe, prva dijagnostička postaja u pravilu je Medicinsko biokemijski laboratorij, a susretnete li nekoga tko odlazi u taj dio bjelovarske Opće bolnice reći će da ide „na vađenje krvi“. Uobičajeni je to naziv za mnoštvo svakodnevnih pretraga koje se po riječima voditeljice laboratorija mag. med. biokemije Tamare Devčić Ljubić rade cjelodnevno, što znači da su uz „redovite“ pacijente upućene iz bolnice ili od liječnika primarne zdravstvene zaštite obuhvaćeni i svi hitni slučajevi. Premda je laboratorijska čekaonica već i prije početka radnog vremena dupkom puna, teško je i naslutiti njihov konačni broj.

Neprekidno radno vrijeme

-Tijekom 24 sata na pretrage prosječno dolazi 700 pacijenata, od čega ih je samo u prvim jutarnjim satima oko 200. Ovakav radni ritam rješavamo dežurstvima, što podrazumijeva i ekipiranost od 40 djelatnika, među kojima je najviše laboratorijskih tehničara. Dodamo li tome i zadovoljavajuću tehnološku opremljenost koja uz standardne omogućava i neke druge pretrage, nastojimo što ažurnije odraditi posao, iako smo svjesni pojedinačnih prigovora na čekanja. Kako smo umreženi u Centralni zdravstveni informacijski sustav, od liječnika dobivamo upute koje nakon obrade nalaza vraćamo, što pospješuje dostavljanje nalaza, ali u slučaju „rušenja“ sustava dolazi do problema što, srećom, nije česta pojava – kaže voditeljica Devčić Ljubić.

I dok se u „vadionici krvi“ izmjenjuju pacijenti, nakratko razgovaramo s tehničarom Mirkom Čerčićem kojeg 25-godišnje iskustvo u „pikanju“ već svrstava u veterane ovog posla, a za koji će on reći kako, uz smirenost, zahtijeva i neke druge vještine.

Pikica“ ne boli

-Svakodnevno dolaze pacijenti koji različito reagiraju kada u mojim rukama ugledaju iglu. Neki se prave hrabri, drugi pak okreću glavu, a najteže je s uplašenom djecom. Njima ispričam neku kratku priču s obveznim naglaskom kako „pikica“ ne boli i da smo to prošli i mi veliki, što u većini slučajeva „pali“. Često se susrećem i s pacijentima kojima je teško pronaći venu i tada jedino pomaže iskustvo, osjećaj opipa ili pak tanja igla. Za trajanja smjene obavim 50-ak vađenja krvi, što se mnogima čini neobično ispunjenim radnim vremenom, ali s godinama i taj posao, kao i svaki drugi, postaje dijelom svakodnevice – kaže Mirko, dodajući kako nije primijetio da pacijenti radije odlaze ženskom dijelu tima nego njemu. Potvrđuje to i Nataša Vasiljević, koja je u 23 godine radnog staža, na tisuće puta uvodila iglu u venu i za to vrijeme razradila posebnu taktiku kojom nastoji razveseliti ustrašene ili pak smiriti hiperaktivne.

-S prvima se uvijek pokušavam našaliti, one druge smiriti nekim uobičajenim pitanjem ili komentiranjem svakodnevice, od tog kako je nešto skupo ili kada će konačno početi lijepo vrijeme. Bez obzira na dosadašnje iskustvo, ovaj posao prije svega iziskuje koncentraciju jer ipak nasuprot meni sjede ljudi različitih karaktera. Teško se prisjetiti svih lijepih ili onih drugih trenutaka, ali sa sigurnoću tvrdim da se vađenja krvi više plaše muškarci nego žene – na kraju će Nataša.