Plac je kultno mjesto, i danas kada se nakratko nađem u rodnom gradu ne propuštam „skoknuti“ do tog dijela Bjelovara koji zauzima važno mjestu u mom životu. Samo kada se sjetim bureka „Kod Makedonca“, ideš ujutro gladan, a svježi burek se puši. A miriši. Pa onda kupiš. Pa jedeš… Pa uživaš… Prošao sam pola svijeta i probao bureka i bureka, ali takvog nigdje i nikad više. Mislim da mu ni onaj Balaševićev nije ravan – ispričao je za jednog od ranijih razgovora „u pero“ novinaru Mili Radovanoviću bjelovarski akademik kulinarstva Branko Ognjenović Medeni.

A taj Makedonac je Boris Janevski (75), neokrunjeni kralj bureka koji je desetljećima Bjelovarčanima spravljao ovaj slastan zalogaj i „dogurao“ do poznate rečenice prema kojoj je proći bjelovarskim placom, a ne kušati njegov burek gotovo pa smrtni grijeh. Premda će na to samo skromno odmahnuti rukom, ipak će se složiti kako u podeblju knjigu ne bi stali svi koplimenti mušterija, među kojim je bilo političara, direktora, profesora…

 Put u neizvjesnost

-Obitelj, koja je porijeklom iz Bitolja, doselila je u Bjelovar 1964. iz Sombora gdje je moj otac Bogoja imao buregdžijsku radnju i isti posao je nastavio u malom lokalu od samo desetak „kvadrata“ na gradskoj tržnici. U početku nije bilo lako jer se u gradu burek već radio u jednoj slastičarni i nekadašnjem „Mignonu“, ali ubrzo se pročulo o našem proizvodu i tako je krenula priča koja se još i danas spominje. Sjećam se kako prva 3 – 4 mjeseca nije bilo gotovo nikakave zarade, ali otac je bio uporan vjerujući da će Bjelovarčani prepoznati kvalitetu, što se na kraju i obistinilo – priča Boris.

Zasigurno nećemo pretjerati s tvrdnjom kako su njegovi bureci sa sirom, mesom i jabukama već izborili svoje mjesto među gradskim legendama, posebice 80-ih, kada je Boris samostalno nastavio posao neumorno radeći do 2010. godine.

 Pomama za burekom

-Cijelo to vrijeme sam uz oca „pekao“ ovaj zanat i sve što znam naučio sam od njega, što i ne čudi, jer je zaista bio vrhunski majstor. A posao koji sam radio punih 48 godina baš nije bio lak. U radnju sam dolazio oko 2.30 ujutro, kako bih zamijesio tijesto i već oko 5.30 su počele pristizati prve mušterije, i tako do kraja radnog vremena. Po osam i više sati na nogama, uvijek isti pokreti miješanja i razvlačenja tijesta ostavili su danas posljedice na zdravlje, ali ne žalim za onim godinama, kada su najveća nagrada za moj trud bila zadovoljna lica Bjelovarčana koji se nisu ljutili što su ponekad morali stajati u redu kako bi se osladili mojim burekom. Nikada nisam vodio evidenciju o njihovom broju, ali dnevno je u radnji zasigurno prolazilo više od stotinu „porcija“, čemu valja pridodati i narudžbe tadašnjih poduzeća u kojima je burek bio omiljeni „gablec“ – nastavlja.

No, malo je nedostajalo da Boris krene sasvim drugačijim putem od onoga koji mu je donio, ne samo poslovni uspjeh, nego i popularnost među sugrađanima. Naime, više od bureka privukli su ga konac i igla pa je krenuo u krojački zanat. Zato su i danas u njegovu stanu dvije šivaće mašine na kojima prijateljima i poznanicima nešto „poštopa“, skrati, produži… Premda se, kako kaže, dobro snalazio i u ovom zanatu, ipak je prevagnula očeva želja za nastavkom obiteljskog posla, a njegova se slušala.
Ipak je „vječnom tajnom“ ostala receptura pripremanja tijesta za koju i dan-danas tvrdi, da su jedini sastojci bili sol i voda.

 Tajna je da nema tajne

-Rekao sam to i našem Medenom koji me nekoliko puta pitao za recept i siguran sam da još uvijek misli kako sam nešto zatajio. Vjerujte, pripremajući tijesto nikada nisam ništa vagao, ali sam u milimetar određivao omjere za primjerice sto tepsija bureka. Ono se osjeća pod prstima i ako nešto nedostaje neće vas „slušati“, nego poput živog tijela signalizirati da nešto nije u redu, a ako je sve dobro pripremljeno, „pjeva“ od zadovoljstva i uzvraća izdašnošću. Naravno da su me opsjedale i domaćice tražeći odavanje tajne, na što sam svima isto odgovarao uz dodatak kako tijesto treba ostaviti do sutradan, pa ako ne valja, neka mi ga bace u glavu – u šali će Boris, dodajući kako je ipak ostao čista lica.
Premda je s vremenom postao omiljenim Bjelovarčaninom, prisjetit će se prvih dana dolaska, kada obitelj još nije ni slutila da će upravo u ovom gradu, ne samo napraviti poslovnu karijeru, već i ostati.

 Prohujala vremena

Kako Bjelovar zbog veličine i zelenila ima dosta sličnosti sa Somborom, svima nam se svidio, a posebno ljudi koji su nas toplo primili, naročito kasnijih mjeseci kada smo postali „ime“ za kvalitetu. Svi su me poznavali, kao „našeg Makedonca“ i zaista sam u ovom gradu stekao brojna prijateljstva koja održavam i danas kada se zajedno prisjećamo mnogobrojnih druženja i izlazaka. Bez imalo pretjerivanja za Bjelovar tvrdim da je moj grad za koji me veže gotovo cijeli život, a i danas „pod stare dane“ mnogi sugrađani me srdačno pozdravljaju uz klasičnu rečenicu: E, gdje su ona vremena kada smo jeli najbolji burek – sa sjetom će Boris.

 Dvojaki osjećaji

U zavičaj, na sam jug Makedonije, rijetko odlazi. Kaže, mirovina je mala, a put dug i skup, ali se zato prisjeća prijašnjih odlazaka i dvojakih osjećaja koji su jasno određivali pripadnost različitim podnebljima čiji „okus“ podjednako nosi u srcu.
-Kada sam povremeno odlazio iz Bjelovara, na oči su mi navirale suze, a isto se događalo i za odlazaka iz Bitolja. Pa neka čitatelji sami prosude kome pripadam – na kraju će, s jedva primjetno ovlaženim očima.

Č. Rosić