Poduža je niska sportova koji su početkom 50-ih godina na igrališta ili borilišta privlačili Bjelovarčane i činili široku lepezu odabira koja je danas ostala tek u sjećanjima sportskih veterana ili onih koji su u to vrijeme odrastali. Tako se u Bjelovaru za vikenda moglo birati između nogometnih utakmica, speedwaya, boksačkih ili hrvačkih ogleda, gimnastičkih priredbi, atletskih natjecanja… No, bio je to i dio tadašnje politike koja je propagirajući razvoj sporta manje držala do one „zdrav duh u zdravom tijelu“ i svrstavala ga u kontekst socijalističke izgradnje koja je svojom sveprisutnošću ulazila u sve društvene pore. Dok se rukomet tih godina „vrtio“ tek u glavama nekih sportskih entuzijasta, 1950. osnovan je Konjički klub koji će, kako se kasnije pokazalo, postati jednom od perjanica bjelovarskog sporta.

Duga tradicija

Istina, ovaj sport je tih godina tek doživio „drugu mladost“ što u jednom od svojih tekstova potvrđuje ponajbolji poznavatelj bjelovarskih sportskih zbivanja Dragomir Čukić. Prema njegovim izvorima, početkom lipnja 1924. u Bjelovaru je osnovan „Hrvatski konjički sokol“ za čijeg je „starješinu“ izabran dr. Makso Fuchs, dok su prve trke novoutemeljenog kluba održane 31. kolovoza 1931. na „Logoru“. Konjičke trke koje je pratilo i po 8000 gledatelja održavale su se do 1933., koja je ujedno i posljednja godina zabilježena u dijelu dokumenta koji svjedoče o popularnosti ovog sporta. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1949. održana je osnivačka skupština Konjičkog kluba „Bjelovar“, čijim je predsjednikom postao Pero Šegan, što se ipak pokazalo preuranjenim potezom, s obzirom da su se čelnici morali sučiti s činjenicom kako je u ratnom vihoru nestalo dosta grla, pa se novim početkom bilježi listopad 1950. godine. Tada je nakon izvanredne skupštine utemeljen „Klub za konjički šport u Bjelovaru“ u čijem je vodstvu uz predsjednika Nikolu Milakovića, bio i Dragutin Malek (93), jedna od živućih bjelovarskih sportskih legendi.

„Kirijali“ za hranu

– Bjelovarčani su tih godina naprosto obožavali konjički sport i nije bilo natjecanja a da tribine Gradskog stadiona i stajaća mjesta oko nekadašnje ograde nisu bila krcata publikom. Kako su se galopske i kasačke trke održavale na stazi na kojoj se vozio i tada popularni speedway, motoristi, predvođeni Icom Vrhovnikom, nisu nas gledali blagonaklono jer su nakon naših nastupa morali „peglati“ trkalište. Ali, mirili su se s činjenicom kako i konji privlače barem podjednak broj gledatelja kao i motori. Grla su uglavnom pripadala bivšoj vojsci, koja ih je hranila, dok su članovi kluba brinuli o njihovom timarenju, što je bio svakodnevni i poprilično težak posao, kojeg smo svi zdušno radili. Bilo je to vrijeme sportskog entuzijazma i nitko nije pitao za honorar jer smo se sportom bavili iz ljubavi. Kako bi klubu ipak priskrbili nešto novca, imali smo nekoliko konja za gradsku špediciju ili „kirijanje“, kako se to zvalo, čime bi osiguravali novac za hranu ostalim grlima – prisjeća se Dragutin.

Kasači, galoperi i dresura

Natjecanja su se održavala nedjeljom prijepodne, što je za bjelovarsku publiku bio svojevrstan sportski praznik kojeg je rijetko tko propuštao. Tih je godina Dragutin, koji je ljepotu i plemenitost konja upoznao još kao dječarac, s podjednako dobrim rezultatima vozio kasačke i galoperske utrke, premda će kazati da najviše umješnosti zahtijevaju preskakanje prepona i dresura koja je i tada bila zastupljena, ali pod imenom „voltižovanje“ i s nešto drugačijom prezentacijom. Naime, konji nisu izvodili pojedine korake s jahačem, nego su bili vezani užetom i trčeći u krug, slušali naredbe i mijenjali smjer kretanja, a majstor ovih vježbi u to vrijeme je bio Ivica Salopek. Ali, to je tek ostao dio programa koji je slijedio nakon glavnih događaja zbog kojih je publika i dolazila na Logor.

Najbolji u Hrvatskoj

-Snagu našeg kluba ponajbolje ilustrira podatak o redovitom sudjelovanju na svim važnim natjecanjima, ne samo u Bjelovaru nego i diljem Hrvatske. Nimalo nismo zaostajali za zagrebačkim takmacima koji su u to vrijeme važili za jedne od ponajboljih i u više navrata smo im uspjeli pokvariti račune. Tako sam sa grlom Madera 1955. godine osvojio prvo mjesto na prvenstvu Hrvatske u galopu, i to baš u Zagrebu, a uvijek ću se sjećati Dilme i Riđeg koji su mi za sportske karijere donijeli toliko lijepih trenutaka s kojima bi mogao popuniti cijeli album sjećanja – nastavlja.
Za razliku od nekih drugih, konjički sport nije bio rezerviran samo za muškarce, pa će se naš sugovornik prisjetiti i jedne od ponajboljih jahačica, Zlate Miculinić-Sabo. Premda, kako je sama voljela naglašavati, nikada nije imala natjecateljske ambicije u preskakanju prepona, ovim se sportom bavila isključivo iz ljubavi prema konjima, iako ni tada nije bilo previše razumijevanja za bavljenje žena ovim sportom, što potvrđuje u jednom od ranijih osvrta na svoju sportsku karijeru.

Odvažna jahačica

-Prisjećam se tih dana, i mogu reći da je to najljepši dio moje mladosti iako je ponekad bilo teško zbog malograđanskih nazora mojih sugrađana koji su mi jako zamjerali bavljenje jahanjem. Ali bilo je i onih, poput odvjetnika Omčikusa, koji su me hrabrili i zato sam niz godina ostala u ovom sportu kojeg i nakon prestanka karijere neizmjerno volim – pričala je Z. Miculinić.
Zato će naš Drago i danas sa sjetom pričati o tim godinama kada je konjički sport bio dijelom gradske prepoznatljivosti, a njegovi jahači čitali lekcije onima koji su već u to vrijeme imali onakve uvjete o kojima su Bjelovarčani tek sanjali. Ali, čemu se čuditi. Pa zar nismo postali prvaci Europe u rukometu bez sportske dvorane?