Iz nekadašnjeg „5. maja“ i pod dirigentskom palicom današnjeg kulinarskog akademika Branka Ognjenovića-Medenog, pojavila se pljeskavica “majburger“ koja po okusu i sastavu mesa nije zaostajala za daleko razvikanijim američkim proizvodom sličnog naziva


U vrijeme dok se u naš rječnik nije „uselio“ engleski pojam brand kojim se označava prepoznatljivost nekog proizvoda, usluge ili pojave, govorilo se tek o dobrim ili proizvodima vrhunske kvalitete. To je ujedno značilo kako im nije potrebna dodatna kampanja u njihovom tržišnom oblikovanju nego su jednostavno sami sebi prokrčili put do potrošača. Tako su za bivše države pojedini gradovi ili gradići imali svoje brandove po kojima su bili poznati, a da su ih mnogi teško pronalazili i na zemljopisnim kartama. Sjetimo se samo svjetski poznatog slovenskog proizvođača skija Elan koji se nalazio u malom mjestašcu Begunju, tvornice namještaja Oriolik iz Oriovca, ili „naših“ Fenora iz Nove Rače i Severin Wiskya. Ali, svoje brandove je imao i Bjelovar iz čijih su tvornica godinama izlazili proizvodi koji su kao i ime grada postali prepoznatljivi milijunima kupaca koji su ujedno bili i njihova najbolja reklama za kvalitetu.

Bjelovarski metalci

Kako ćemo se tek površno držati kronologije njihova nastajanja i stjecanja popularnosti, vjerojatno prva šire poznata bjelovarska marka su bili poklopci za šahte koji su se proizvodili u ljevaonici Tome Vinkovića. Teško je procijeniti koliko ih je proizvedeno, ali gotovo da nije bilo grada na čijim se ulicama i nogostupima nisu mogli vidjeti. Tako će dečki koji su na odsluženje vojnog roka odlazili tisućama kilometara daleko od Bjelovara i danas potvrditi da su ih viđali na ulicama Skopja, Gevgelije, Ulcinja ili pak Vranja. No, bjelovarski metalci nisu stali na ovom jednostavnom, ali itekako traženom proizvodu, nego su 1966. u kooperaciji s talijanskom tvrtkom Pasquali započeli proizvodnju motokultivatora i jednoosovinskih traktora. U to vrijeme teško je bilo pretpostaviti kako će samo deset godina kasnije krenuti proizvodnja malih traktora Tome Vinkovića koji su za kratko vrijeme postali hit na tadašnjem tržištu. Osim cijene, i za tadašnje vrijeme izvrsne prilagodljivosti, osigurali su neviđenu popularnost ponajprije u Dalmaciji, gdje su ih objeručke prihvatili vinogradari, ali i svi oni koji su za relativno skromna ulaganja mogli dobiti „malog diva“. S godišnjom proizvodnjom od 12 tisuća komada bilo je dovoljno traktora i za tržišta Poljske, Čehoslovačke, Portugala i još nekih zemalja gdje se bjelovarski proizvod svrstavao među ondašnje divove u istoj branši. Prisjećajući se još nekih detalja iz povijesti bjelovarske metalske industrije, značajno mjesto bi svakako zauzimale i „Tehnikine“ autoprikolice te sijaset dijelova koji su se za tadašnju automobilsku industriju izrađivali u TAD-u.

Keksi i pljeskavica

Lavovski dio bjelovarske prepoznatljivosti zasigurno pripada Tvornici keksa i vafla „Koestlin“ čiji su brojni proizvodi poput „Karata“, „Parisa“ ili „Speculasa“ i danas na vrhu rangliste sladokusaca. Mnogi vremešniji Bjelovarčani sjećaju se starog pogona u današnjoj ulici Ivana viteza Trnskog i jutara kada je cijeli grad mirisao po svježe ispečenim keksima, a gotovo svi koji su radili u toj tvornici njeno ime izgovarali onako se i piše – „Koestlin“. Nisam ni do danas uspio dokučiti zašto je tome bilo tako.

Ako su „Koestlinove“ slastice bile i ostale sinonimom bjelovarske “slatke“ prepoznatljivosti, tada je pojava „majburgera“ označila uzlet u jedan sasvim drugačiji svijet. Iz nekadašnjeg „5. maja“ i pod dirigentskom palicom današnjeg kulinarskog akademika Branka Ognjenovića-Medenog, pojavila se pljeskavica koja po okusu i sastavu mesa nije zaostajala za daleko razvikanijim američkim proizvodom sličnog naziva. Bio je to pogodak neslućenih tržišnih razmjera jer su se zamrznuti majburgeri prodavali na kutije i bili neizostavni dio škrinja za zamrzavanje do kojih je držala svaka bolja kuća. Tadašnji sindikalni povjerenici bili su zagušeni narudžbama, a promatrajući tadašnju pomamu nekome se moglo učiniti kako se kupci u najmanju ruku pripremaju za višemjesečno preživljavanje.

Premda se nekoliko godina silno željelo Bjelovar pretvoriti u „grad sira“ poštujući sve kvalitetne proizvode „Sirele“ koja je u neka svoja „zlatna vremena“ dnevno prerađivala 200 tisuća litara mlijeka, nisam jedini u razmišljanju kako taj slogan ima uporište tek na velikim plakatima smještenim na ulazu u grad. Istina, pamtimo podravac, gaudu, ribanac, trapist iz još neke vrste sireva, ali unatoč svojoj dugogodišnjoj prisutnosti, čini se kako nisu uspjeli izboriti status „tipično“ bjelovarskih proizvoda.

Gdje je taj Bjelovar?

Šireći listu gradske prepoznatljivosti, skrećemo i na još jedan dio koji je pomalo ostao zaboravljen, a riječ je o našoj Gimnaziji. Nije nikakvom tajnom kako je desetljećima bila jednom od najuzornijih škola, što nije trebalo dokazivati nagradama Republičkog sekretarijata za obrazovanje, već je to bilo honorirano učeničkim uspjesima na fakultetima. Također će se rijetki sjetiti da je očni Odjel bjelovarske bolnice svojedobno bio najtraženijim za operaciju mrene na području bivše države. I, konačno, dolazimo do najvećeg bjelovarskog branda.

Naravno, riječ je o našim rukometašima. Koliko god se ponosili onim što je proizvedeno u našim tvornicama, za Bjelovar se prije čulo u Parizu i drugim europskim metropolama nakon gostovanja ORK Partizana. Ali, ne treba zaboraviti da je na dresovima pisalo „Koestlin“ ili „Tomo Vinković“, pa su se mnogi željni dobrog rukometa i prosječnog zemljopisnog znanja ipak morali zapitati: „A, gdje je taj Bjelovar?“.