Piše: Čedomir Rosić

Urbanistički razvoj Bjelovara moguće je pratiti kroz nekoliko njegovih etapa tijekom kojih je uslijed niza društvenih i političkih zbivanja mijenjao svoj izgled, iako bi pomnija analiza zahtijevala daleko više prostora i stručnijih osvrta koji bi rezultirali poveznicom kako se grad mijenjao i rastao. Zbog toga se u današnjoj povijesnoj šetnji Bjelovarom oslanjamo tek na jedan, ali ne manje važan dio prošlosti kojem i danas svjedočimo, a odnosi se na promjenu njegova izgleda nakon završetka Drugog svjetskog rata. U to vrijeme naš grad u okviru nove teritorijalne podjele postaje središtem i upravnih funkcija, što je poticajno djelovalo na njegov razvoj, jačanje gospodarstva prati povećanje broja stanovnika i upravo je ta činjenica pokrenula, kako se to tada zvalo, kolektivnu stambenu izgradnju. Već 1948. godine počele su nicati nove zgrade, ali taj je građevinski zamah, po riječima dipl.ing.arh. Marijana Gezija, bio kratkog daha, nakon čega nastupa svojevrsno zatišje.

Masovna gradnja kuća

-Prve stambene zgrade počele su se graditi u središtu grada, ali kako je tadašnjim investitorima, koji su taj posao temeljili i na dobrovoljnom radu, ponestajalo novca, u to vrijeme bilježimo novi detalj. S obzirom na ekonomsku snagu države, tada se nije imalo u što ulagati pa je počela izgradnja obiteljskih kuća što je na kraju rezultiralo malo poznatim podatkom da u odnosu na broj stanovnika Bjelovar ima najviše vlasnika nekretnina. Preciznija brojčana analiza iz 80-ih godina potvrđuje da je individualna izgradnja činila čak 80 posto ukupnog stambenog fonda, i to bez obzira što je u to vrijeme počeo značajniji zamah gradnje „društvenih“ i stanova solidarnosti kojima se pokušavala ujednačiti socijalna slika tadašnjeg društva – napominje Gezi. Tvrdnju potvrđuje i podatkom kako je samo na području Logora od 1954. do 1956. godine podignuta 31 stambena kuća, dok ih je na području grada izgrađeno preko 300.
Novi uzlet stanogradnje počinje krajem 50-ih godina kada su stanove pretežito radila tadašnja uspješna poduzeća, i to ponajviše za stručnjake, ali i dio radnika. Tako je na uglu Ulice Ivana viteza Trnskog i Preradovićeve niknula tzv. Koestlinova zgrada, nekako u to vrijeme i „željezničarska“, također na uglu Miošićeve i Matice hrvatske, „Elektrina“ na Matoševom trgu i još nekolicina drugih.

Kadrovski stanovi

-To su bile zgrade različitog porijekla financiranja s pretežito „kadrovskim stanovima“, a taj proces traje i nakon 60-ih godina, ali i dalje se ponajviše gradi u gradskom središtu. Naime, do tada nije bilo konzervatorskog nadzora, pa su se tadašnji planovi provodili lakše no danas, no unatoč nekim prigovorima o svojevrsnoj devastaciji najstrožeg centra grada, ipak svjedočimo kako je jedini novoizgrađeni objekt na Kvaternikom trgu zgrada Pošte iz 1962. godine, dok je preostali građevinski dio u tom dijelu ostao netaknut. S druge pak strane, ne treba zaboraviti kako u to vrijeme Bjelovar ima 15.000 zaposlenih s tendencijom rasta, a između 70-ih i 80- godina se godišnje gradilo oko 200 stanova i svi su bili prodani, što je značilo kako je uz sve dosadašnje planske poteze unutar središta trebalo tražiti nova rješenja jer je praktično s izgradnjom Gundulićeve centar zatvoren za nove intervencije. Istodobno, zgrada nekadašnje Ljubljanske banke i niz do raskrižja Matice hrvatske su prve s potkrovnim stanovima jer su dotadašnje rađene s ravnim krovovima, odnosno „terasama“ – dodaje Gezi.
Podugačak je popis svih stambenih naselja koja su izmijenila dobar dio gradske vizure, ali unatoč nekim tvrdnjma o “stihijskoj“ gradnji, širenje grada je ipak bilo strogo određeno provedbenim planovima.

Urbanističke odrednice

– Bjelovar je ipak definiran kao grad s jasno određenim planskim prostorima gradnje u koje se ne uklapaju, primjerice, Radničko naselje ili Jošine, ali se težište seli na sjever gdje je otvoreno široko područje za individualnu izgradnju, ali i stambeno poslovne blokove. Tu je, primjerice, početkom 60-ih počela gradnja tadašnjeg Ivekovićevog naselja s montažnim zgradama, a kasnije i Naselja kralja Zvonimira. A da je riječ o dobroj razvojnoj procjeni, potvrđuje i
podatak kako je prema nekim novim analizama težište grada „pomaknuto“ prema sjeveru pa je broj žitelja „starog“ i „novog“ Bjelovara, koji je bio nesrazmjeran u korist gradskog dijela, sada gotovo izjednačen – dodaje.

Neostvarene ambicije

Uz provedene planske projekcije bilo je i onih koje nikada nisu zaživjele, a zasigurno bi promjenile izgled grada. Tako nije realizirana planirana izgradnja između današnjeg Šetališta Ivše Lebovića i Mihanovićeve ulice, gdje je planirano rušenje starih prizemnica i na njihovom mjestu izgradnja uglavnom trokatnica te tri nebodera od jedanaest katova. Isti je plan predviđao i preseljenje gradske tržnice sa Šetališta Ivše Lebovića u blok omeđen ulicama Trnskoga, Petra Zrinskog, Šenoinom i Šetalištem Ivše Lebovića te određenu zamjenu dijela starih objekata duž Trga Stjepana Radića što također nije realizirano. Kako su planirane urbanističke promjene zahtijevale radikalne zahvate na povijesnoj matrici, zahvaljujući naporu stručnjaka, uglavnom konzervatora, od svih se predviđenih zahvata odustalo. Realiziralo se jedino rušenje Filipović kasarne na čijem je mjestu izgrađeno Winterovo naselje, premda je jednim od projekata predviđeno urbanističko rješenje cijelog prostora do Livadićeve ulice.

*U tekstu su korišteni podaci dr. Željka Karaule i Ane Drveni