Bjelovarski humanitarci dnevno u prosjeku imaju desetak intervencija na terenu, a u šatorskoj ambulanti pregledaju 80–ak izbjeglica, većinom žene i djece

– Prvoga dana bili smo potpuno šokirani, skoro smo proplakali od jada, ali već nekoliko sati kasnije uđeš u šemu i toliko ti je drago što imaš priliku pomagati da počneš uživati. Bilo nam je žao kada smo odlazili i jedva čekamo da se ponovno vratimo – govori vozač ambulantnih kola Bjelovarčanin Sanjin Vujčić koji se u društvu liječnice Vanje Blagaj i medicinskog tehničara Josipa Kovačevića početkom tjedna vratio s volonterskog posjeta izbjegličkom kampu Opatovac nedaleko Vukovara, u kojemu su boravili za vrijeme, narodski rečeno, najveće “špice”. Samo u jednom danu, tvrdi Vujčić, kroz kamp je prošlo desetak tisuća izbjeglica većinom iz Sirije, ali i drugih bliskoistočnih zemalja zahvaćenih ratom.
– Prijavili smo se da steknemo i to iskustvo. Iznimno je naporno raditi jer smjene traju po 12 i više sati (najduža smjena trajala je 17 sati), a nemamo ni dana odmora. Vremena imamo samo za jelo i spavanje. Ipak, iskustvo koje se ovdje stekne ne može se nadoknaditi ni sa stotinu godina radnog staža – govori Vujčić, član bjelovarskog tima Hitne medicinske pomoći županijskog Doma zdravlja, dodajući kako dnevno u prosjeku imaju desetak intervencija na terenu, dok u ambulanti koje se nalazi u šatoru pregledaju 80–ak osoba.
– Uglavnom je riječ o gladnoj, izmorenoj i promrznutoj djeci. Zaista ih je teško gledati tako napaćene. Na licima im se može vidjeti koliko su propatili i koliko su preplašeni. Radi se o ljudima koji bježe pred ratnim strahotama u potrazi za boljim životom i boljom budućnosti – govori nam Vujčić.
Stižu bosi i blatni
Premda se teško sporazumijevaju zbog jezične barijere, Vujčić kaže kako se izbjeglice prema njegovom medicinskom timu odnose s punim poštovanjem.
– Nitko se od njih ne žali, jer im je ovo najbolje do sad što su imali. Zahvaljuju se na granici jer su svuda do sad imali torture, a ovdje toga nema. Zapravo i ne žele više ništa od zdravstvene njege koju im pružamo, a neki čak odbijaju i hospitalizaciju. Pretpostavljam da se boje da će zbog toga morati dugo ostati u Hrvatskoj i samim tim razdvojiti se od ostatka obitelji. Samo žele ići dalje u druge europske zemlje. Neki u šatorsko naselje stižu bosi i blatni. Trudimo se držati higijenu na visokom nivou kako bi spriječili potencijalnu zarazu – priča Bjelovarčanin dodajući kako je organizacija na visokom nivou.