Obitelj Andrejić teško da bi se moglo svrstati u kategoriju prosječnih hrvatskih obitelji. Pod krovom njihove obiteljske kuće živi čak 18 ukućana, nad kojima brižno bdije glava obitelji – suprug, otac i djed Rade. Sa suprugom i devetero djece 1992. godine u Katinac u općini Đulovac se doselio iz Letnice. Ovdje im se rodilo još dvoje djece kojima je kum bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
-Do predsjednika Tuđmana smo došli preko pokojnog župana Tihomira Trnskog koji je bio velik čovjek i koji nam je puno pomogao. Po njemu sam nazvao i svog najmlađeg sina – priča nam Rade. Prisjeća se kako su njegovu obitelj i njega te teške 1992. godine u Đulovcu dočekali samo goli zidovi državne kuće koja im je dodijeljena na korištenje. Nije se mogao pomiriti s tim pa je tri tjedna kasnije platio jednom taksistu da ga odveze nazad u Letnicu po njihove stvari. Uz taj put veže se i anegdota koju će vjerojatno prepričavati i buduće generacije Andrejića.

Kozom preko granice

-U Letnici smo ostavili cijelo stado koza, a kad sam se nakon tri tjedna vratio, u dvorištu me čekala samo jedna, najstarija koza iz stada. Kako je nije htio uzeti nitko od naših ljudi koji su ostali dolje, a ja je nisam imao srca ostaviti ondje, odlučio sam je povesti u Hrvatsku – priča nam Rade. Kozu je, kaže, sakrio u ormar i preko njega nabacao ostale predmete. Srećom, koza je preko granice prošla neprimjećeno te je sretno doputovala u Katinac. I danas u stajama Andrejićevih veselo mekeću praunuci te letničke putnice.
Uz kozarstvo, nedugo nakon što su se smjestili u Katincu, Andrejići su se odlučili okušati u govedarstvu. Svu ušteđevinu od 800 maraka Rade je uložio u kupnju krave.
-Drugu kravu sam kupio uz pomoć kredita Ministarstva gospodarstva od 20 tisuća kuna. Malo pomalo smo sami dogurali do 15-ak komada. Međutim, vrlo brzo se pokazalo kako proizvodnja mlijeka nije pretjerano isplativa pa smo kravljim mlijekom počeli hraniti janjad koju smo kupovali te prodavali kad bi porasla – prisjeća se naš sugovornik.

Velike količine

Na inicijativu prijatelja, kaže, s vremenom su počeli razmišljati o ovčarstvu. Radetov sin Tihomir, koji zajedno s braćom radi na obiteljskom imanju, smije se dok se prisjeća kako prije desetak godina gotovo i nisu znali da se ovce mogu musti.
-Krenuli smo sa 150 ovaca, a kada smo vidjeli da je to daleko isplativija proizvodnja od kravljeg mlijeka, stalno smo povećavali broj grla. Danas u stajama imamo oko 500 komada, uglavnom travničke pramenke, od kojih u prosjeku dobijemo 150 litara mlijeka dnevno – priča nam Tihomir. Mlijeko prodaju varaždinskoj Vinidiji, a za njega dobiju oko deset kuna po litri. Daruvarskom Biogalu svaki drugi dan predaju pak oko 250 litara kozjeg mlijeka od svojih 40-ak koza, koje im je plaćeno oko 4,5 kune po litri. Andrejići trenutno obrađuju oko 150 jutara zemlje. Većinu su tijekom godina pomalo sami kupovali, dok oko se 24 hekatara odnosi na državnu zemlju u zakupu. No, zbog apsurdne hrvatske administracije, ni vlastitu zemlju ne mogu obrađivati kako bi htjeli.
-Oko 50 jutara zemlje koju smo kupili proteklih godina obraslo je u šikaru i drač, zbog čega su taj dio Hrvatske šume su proglasile šumskim gospodarskim pojasom. Drugi riječima, ne daju nam da iskrčimo te parcele, iako je zapravo riječ o poljoprivrednom zemljištu. Već smo poslali u Ministarstvo šumarstva zahtjev da se to zemljište ponovno i službeno prekategorizira u poljoprivredno kako bismo ga mogli iskoristiti kako želimo – priča nam naš domaćin.

Europski novac

Proizvodnju ovčjeg mlijeka planiraju širiti, kažu Rade i Tihomir, a želja im je stado povećati na 1500 ovaca. Kako bi si olakšali posao, ovih su se dana prijavili na europsku mjeru 6.1.1 putem koje se nadaju ostvariti do 50 tisuća eura koje će uložiti u gospodarstvo.
-Voljeli bismo tim novcem kupiti poljoprivrednu mehanizaciju, traktore i druge strojeve, kako bismo si olakšali posao. Doista želimo razvijati ovaj posao. Eto, ja sam osobno pokušao neko vrijeme raditi u Austriji, no vjerujte mi, ne teče vani med i mlijeko kako se priča. I u Hrvatskoj se može lijepo živjeti, samo ako je čovjek voljan raditi – priča nam mladi Tihomir.
Njegov otac Rade, kaže, sretan je što su mu svi sinovi sa svojim ženama i djecom ostali ispod istog obiteljskog krova i što svi zajedno složno rade i podižu obiteljsko gospodarstvo. Iako većina onih koji dosele u neku drugu sredinu cijeli život pati za rodnim mjestom koje su napustili, kod Rade Adrejića to nije slučaj. Od one epizode s kozom, u Letnicu se više nije vraćao.
-I nemam potrebu za tim. Sretan sam što mogu živjeti u Hrvatskoj, svojoj domovini. Ovdje se mogu bez straha prekrižiti, otići u crkvu. Ovo je sada dom mojoj obitelji. Okružen sam djecom i unucima, sve smo zdravi i složni i više od toga nam ne treba – zadovoljno zaključuje Rade.

Ostavili su šoku socijalne radnike

Prije nego što se na imanju Andrejićevih počela zahuktavati proizvodnja ovčjeg mlijeka, ova je obitelj, kao i većina drugih na đulovačkom području, od države dobivala socijalnu pomoć. No, kada su od posla s ovcama počeli zarađivati pristojan novac, pošteno su odlučili zatražiti od Centra za socijalnu skrb da im prestane isplaćivati socijalne naknade.
-U Centru su bili poprilično iznenađeni i rekli su da im se nikada prije nije dogodilo da je netko sam tražio da ga se skine sa socijale. No, mi smo smatrali da je jednostavno ispravno tako postupiti. Pronašli smo se u poslu koji volimo i od kojeg možemo prehraniti obitelj i na tome smo zahvalni – kaže Rade Andrejić.