Premda u Zakonu o osnovnoj školi, u svim njegovim povijesnim verzijama, nikada nije bio izostavljen imperativ ravnomjernog razvoja svakoga djeteta kroz programske sadržaje nastave tjelesne i zdravstvene kulture, u gotovo 70 posto hrvatskih škola velik se dio zakonskih obveza ne poštuje. Ne zato što učitelji razredne nastave i profesori tjelesne kulture ne bi to htjeli, već zbog izostanka elementarnih prostora i didaktičke opreme za rad. Nije novost kako mnoge škole nemaju vlastite sportske dvorane, a među iznimkama su one s uvjetima za provedbu zakonske odredbe kako svaki učenik do završetka osnovne škole mora naučiti plivati.

Snalaženje i kreativnost

U bjelovarskim osnovnim školama situacija i nije loša, ako se zna da u sklopu vlastitih objekata imaju sportsku dvoranu ili, izuzev II. osnovne koja koristi gradski sportski objekt u neposrednom susjedstvu, a troškove podmiruje Grad Bjelovar. No, krene li se koji kilometar dalje mnoge od prigradskih i seoskih područne škole zastale su negdje u 19. stoljeću. Doduše, većina ih ima vanjska igrališta, ali nerijetko bez osnovne opreme, poput nogometnih vrata, koševa ili mreža za odbojku. Učitelji se nekako snalaze do dolaska niskih temperatura. Tada se nastava tjelesnog seli se u učionice, u najboljem slučaju u prostore školskih blagovaonica. Na jednom takvom satu bili smo u Gornjim Plavnicama, područnom odjelu IV. osnovne škole.

Učiteljica Jadranka Blažević, s radnim iskustvom od 30 godina, brzinsku „promjenu“ učionice u prostor za tjelovježbu i sportske igre već je dovela do perfekcije.

-Kako je u našoj školi sve manje đaka, pomicanjem klupa uspijemo povećati prostor u učionici. Imamo sasvim dovoljno didaktičke opreme, lopte, „medicinke“, obruče, čunjeve, strunjače, vijače, „švedsku klupu“, no ipak brojne programske sadržaje zbog izostanka opreme ne možemo odraditi.

Primjerice, brojne nastavne jedinice iz cjeline penjanja jednostavno izostavljamo jer nemamo „švedske ljestve“. Slično je i s programskim cjelinama usvajanja motoričkih znanja i vještina iz nogometa, rukometa ili košarke – kaže Jadranka Blažević.
Ipak, uz pomoć improvizacija, nastava tjelesnog odgoja za njezina dva učenika iz drugog i devet iz četvrtog razreda, jedan je od najomiljenijih predmeta. Vježbe oblikovanja, trčanje i poskakivanja mogu se odraditi i u zadanome prostoru. Dio satova na kojima, primjerice, treba usvojiti znanja iz puzanja po kosini, slijedi improvizacija u kojoj pomažu i djeca. Jedan dio „švedske klupe“ u tili je čas bio podignut na školsku te je ova nastavna jedinicu odrađena bez ijedne greške.

(Ne) jednaki uvjeti

Sličnih improvizacija na satovima tjelesne i zdravstvene kulture u učionicama ima na pretek. U Novim Plavnicama, primjerice, područnom odjelu I. osnovne škole, uvjeti rada djelomično su osigurani na asfaltiranom igralištu, no dobar dio nastavne godine znači povratak na razmicanje klupa i vježbanje u učionicama. U Cigleni, jednoj od rijetkih područnih škola koju pohađaju učenici osam razreda, po riječima profesora Saše Čurčića, uopće nemaju vanjsko sportsko igralište, ali im je tamošnji Mjesni odbor ustupio prostor za vježbanje u objektu seoskog doma.
Jedan od svjetlijih primjera dobroga snalaženja i organizacije, svakako je onaj iz III. osnovne škole. Ravnateljica Goranka Preskočil kaže kako su u sve svoje četiri područne škole prazne stanove koji su ranije bili namijenjeni učiteljima, preuredili u male sportske dvorane te tako svim svojim učenicima osigurali primjerene i jednake uvjete za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture