Iako je puno putovao i poput freelancera živio po raznim gradovima, Robert Boldižar – Robi prije četiri je godine odlučio skrasiti se u Bjelovaru. Profesor je violine koji se u potrazi za poslom, igrom slučaja, kaže, zaposlio u Glazbenoj školi gdje uspješno radi posljednjih deset godina. I bila bi to obična priča novog nam sugrađanina da Robi nije i uspješan član legendarnog bosanskohercegovačkog benda Zabranjeno pušenje. Nije ni čudo jer ovaj svestrani muzičar istraživačkog duha, koji je svoje najbolje godine proveo u Sarajevu, potječe iz glazbene obitelji.

 Snažan pečat

-Odrastao sam uz glazbu, odnosno uz oca čelista koji me od najranijeg djetinjstva vodio na koncerte. Nije ni čudo što sam zavolio glazbu i odabrao je kao životni poziv – govori Boldižar prisjećajući se svog odrastanja u Sarajevu, gradu koji je ostavio snažan pečat u njegovom životu. Jer, možda je upravo Sarajevo krivo za njegov angažman u Zabranjenom pušenju.

-Još 1997. godine moj prijatelj i kolega po instrumentu Bruno Urlić, danas kum, usput mi je rekao da Zabranjeno pušenje traži violinistu. Ja uletio. Svidjelo im se i tako je sve počelo. Sejo Sexon je čovjek koji je kao i ja otišao iz Sarajeva za koji je vezan. Stoga mu puno znači kada je okružen ljudima koji imaju taj sarajevski duh, koji razumiju liriku vezanu za malog čovjeka i lokalnu sredinu poput Pišonje i Žuge, pjesme koje su kao većina drugih bile opće prihvaćene u cijeloj bivšoj Jugi – objašnjava Boldižar.
Pa iako su tekstovi danas nešto drugačiji rock’n’roll koji polako potiskuje neka druga vrsta glazbe i dalje je obilježje Zabranjenog pušenja.

– Sviramo po festivalima diljem Balkana, a kada to što radiš, radiš dobro i imaš poštene namjere onda to ljudi cijene – tvrdi Boldižar koji je u dva desetljeća karijere provedene sa Zabranjenim pušenjem postao njihov violinist, klavijaturist i bek vokal. Unatoč obiteljskim i poslovnim obvezama uspijeva, kaže, u sve to ugurati i nastupe s bendom po raznim festivalima koji počinju od svibnja i traju sve do rujna.

 Osvojili nagradu i dobili instrumente

-Na sreću, imam dobru logistiku, žena hendla tri ćoška u kući tako da meni ostaje jedan pa nekako uspijevam. Sviram, putujem, radim. I ovdje u Glazbenoj školi koja na sreću nije uniformirana imamo školski rock bend. Prije par godina bend je osvojio nagradu i dobio instrumente pa svi zajedno radimo i dalje, a ja im dođem kao neki supervizor – govori Robi smatrajući da djecu treba učiti raznim stilovima glazbe da bi dobili širinu. Neka istražuju i traže se – zaključuje Boldižar, koji i sam ima, kako kaže, dva nestašna klinca koji će najvjerojatnije po obiteljskoj tradiciji dobiti barem osnovno glazbeno znanje, a dalje neka odlučuju sami.