Datum 8. svibnja ostat će u povijesti čovječanstva zapisan kao Dan pobjede, čime se obilježava formalna predaja Njemačke koja je ujedno značila i kraj Drugog svjetskog rata. Četverogodišnje ratne strahote, posebice na tlu Europe odnijele su na desetke milijuna žrtava, uz do tada nezapamćene zločine i razaranja. No, kako je jačala njemačka ekspanzionistička politika, tako je u mnogim zemljama i prije službenog početka rata 1939. jačao antifašistički otpor kojeg je u prastaroj Jugoslaviji, koja je kapitulirala već u prvim danima rata, vodila tadašnja komunistička partija.

Među područjima gdje je jačao njen utjecaj, bilo je i naše, na kojem je djelovalo dosta „iskusnih drugova“ koji su s više ili manje uspjeha organizirali pojedine akcije, nastojeći što je više moguće oslabiti neprijatelja. Nisu to bili neki veliki pothvati, ali i samo postojanje partijske organizacije spremne i na oružane prepade bilo je dovoljnim razlogom za oprez tadašnje vlasti koja je ilegalcima nanosila ozbiljne gubitke. Stoga se značajnog datuma prisjećamo tek spominjanjem nekih pojedinaca po čijim su se imenima i prezimenima nazivale tvornice, ulice ili škole, i to bez ikakve nakane za ideologiziranjem, već isključivo dokumentarnom građom koja otkriva i neke malo poznate podatke o tome tko su bili ti ljudi.

Smrt iz zasjede i samoubojstvo

Tako se među istaknutim imenima nalazi dr. Franko Vinter, rođeni Bjelovarčanin i pravnik koji je još za studentskih dana sudjelovao u naprednim pokretima. Članom partije postao je 1939., a neposredno nakon okupacije u travnju 1941. odveden je u koprivnički logor „Danica“, potom u Zagreb i Novu Ves. Nakon četiri mjeseca pušten je na slobodu, ali s teškim ozljedama od premlaćivanja. Kako se policija ponovo pripremala za njegovo hapšenje, bježi u Crikvenicu i ponovo se vraća na područje Bilogore i Moslavine. U proljeće 1944. pozvan je na III. zasjedanje ZAVNOH-a, ali ga na putu kraj Oborova dočekuje zasjeda u kojoj je poginuo na svoj 40-i rođendan.

Jednim od poznatijih revolucionara bio je Tomo Vinković, koji je u Bjelovar došao iz Šemovaca kako bi izučio strojobravarski zanat. Vjeruje se da je postao članom partije već 1933., a radeći kod Hinka Hermana povezao se s bjelovarskim komunistima i pomagao u obnavljanju partijske organizacije. Početkom 1942. trebao je krenuti na Moslavinu, ali je prije odlaska u vojnoj puškarnici gdje je radio po nalogu Okružnog komiteta popravljao mitraljez koji je kanio ponijeti, no u radionici ga presreće vojna policija. Kada je uvidio da su svi izlazi blokirani, nije se htio živ predati, već je izvršio samoubojstvo.

Među često spominjanim imenima je i Petar Biškup Veno, rođen 1918. u Klokočevcu. Osnovnu školu je pohađao u Podgorcima, a u Bjelovaru završio soboslikarski zanat. U potrazi za poslom odlazi u Zagreb, tražeći prigodu za odlazak u Sovjetski savez. Od prvog dana okupacije sudjelovao je u brojnim ratnim okršajima, nakon kojih dobiva čin potpukovnika i komandanta 32. hrvatske divizije. Tijekom posljednjih oslobodilačkih operacija u blizini Suhopolja u travnju 1945., nakon teškog ranjavanja umire, a narodnim herojem je proglašen u prosincu 1949. Pri tome je posebno zanimljiva činjenica da nakon promjena i naziva ulica 1991., dotadašnja „njegova“ ulica zadržava ime.

Današnja III. osnovna škola nekada je nosila ime Steve Šabića iz Tomaša koji je političke akcije provodio u jednom od krila Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke. Kada se početkom 1923. Josip Broz povezao s partijskom organizacijom u Bjelovaru, Šabić je primljen u članstvo, a potom zajedno s Brozom postaje članom bjelovarskog rukovodstva koje je imalo status Županijskog komiteta. Iako ga 1941., kao i mnoge druge simpatizere i članove pokreta otpora, policija hapsi, na traženje lijevo organiziranog vodstva HSS-a je pušten, da bi godinu dana kasnije uslijedilo novo privođenje i deportacija u logor Stara Gradiška gdje i pogubljen.

Sudbina logora i ratišta

Još jedna bjelovarska osnovna škola, današnja II. OŠ, nosila je ime revolucionara Milana Bakića Baje. Ovaj bjelovarski pravnik je već 1937. izabran za sekretara Okružnog komiteta, ali je istodobno aktivno radio u društvu „Sokol“ i nogometnom klubu, gdje je također promicao partijski utjecaj. Uhapšen je među prvim bjelovarskim komunistima u travnju 1941., i nakon koprivničke „Danice“ odveden u logor Jadovno kraj Gospića. Ondje je te godine s brojnim istomišljenicima, među kojima su bili i njegovi Bilogorci, ubijen.

Mnogi će se prisjetiti i kako je nekadašnje Šumsko gospodarstvo nosilo naziv Mojica Birta, po šumskom radniku, drvosječi koji je, kako tvrde neki povijesni izvori, upravo u vlastitu poslu upoznao „surovu eksploataciju kapitalizma i zamrzio sve što je nesocijalno i nedemokratsko“. U proljeće 1942. odlazi u partizansku grupu kojom rukovodi Gedeon Bogdanović Geco, iz koje je nastao i prvi Bjelovarski partizanski odred, odakle zbog svoje neustrašivosti dolazi do mjesta komandanta III. bataljuna 17. slavonske brigade. U napadu na Ludbreg 1944. unatoč svim preprekama prodire do samog centra gdje je sa suborcima opkoljen i zajedno s njima pogiba u neravnopravnoj borbi s nadmoćnijim neprijateljem.

Doživjeti poraće

Proučavajući tek manji dio povijesnih podataka iz tog vremena, nameće se još niz imena, među kojima je i ono Kasima Čehaića Turčina, koji je u Bjelovar došao 1938. i tijekom ljeta 1941. postao jednim od organizatora ustanka na Bilogori i organiziranju partizanskih grupa. Tako se u mnogim dokumentima spominje i četa u kojoj su se nalazili borci s područja Kalnika, Bilogore i Moslavine koja je nosila njegovo ime. Nakon napada na Novigrad u studenom 1941. teško je obolio i ustaše ga, saznavši za njegovo sklonište, uhićuju, a nakon presude Pokretnog prijekog suda 19. prosinca, istoga dana je strijeljan na Vojnoviću. Istodobno, među tadašnjim istaknutim partijskim funkcionarima spominju se Grga Jankes Marijan, Julius Eker, Šandor Kiralj Pišta, Franjo Stjepanovski, dr. Emilja Holik, Mato Kirin, Gustav Perl Benda, Milivoj Marijan, Stjepan Iveković, Mira Jelenić, Pero Kolibaš i mnogi drugi, koji su bili u prvim redovima borbe protiv fašizma, a tek neki postali „odani vojnici partije“ nakon oslobođenja.