Završetkom Drugog svjetskog rata, daleko od ušiju tadašnje zloglasne OZNE odnosno organizacije za zaštitu naroda, kružila je uzrečica kako je oslobođenje teže nego rat, zbog koje se bez iznimke završavalo u zatvorima, premda je imala uporište ponajprije u selima gdje su komesari u kožnim kaputima „čistili“ seljačke tavane ostavljajući tek nešto ljetine dovoljne za kruh. Poslijeratne generacije su manje-više odgajane i na partizanskim filmovima u kojima okupatori pod različitim zastavama ničice padaju u jurišima heroja kojih je zaista i bilo, ali ipak ne toliko da bi se o nekima učilo u školama samo zbog toga što su ispalili pokoji metak. Ali, unatoč neprijepornom značaju toga rata u borbi protiv antifašizma, daleko u pozadini se odvijao i neki drukčiji život, kojega ne bilježe učeničke početnice ili recitacije, već sudske tužbe u kojima su zbog banalnosti počesto odmjeravane drastične kazne.

Teške optužbe

Jedna od glavnih zadaća pobjednika bila je obračun s „narodnim neprijateljima“, pa su sudnice radile prekovremeno, ali samo za one kojima kazna nije odmjerena na „licu mjesta“, što je značilo samo jedno – smrt. Kvalifikacije krivnje bile su uglavnom „suradnja ili pomaganje neprijatelju“, što je bio poprilično rastezljiv pojam, ali svakako učinkovit za dokazivanje nečije krivnje koja je u većini slučajeva „nepobitno dokazana“. No, za što se sve prvih poratnih godina moglo odgovarati pred sudom nove vlasti, potvrđuje presuda Vojnog suda X. korpusa zagrebačke vojne oblasti koji je 1. ožujka 1946. nakon održavanja glavnog „pretresa“ osudio četvoricu stanovnika Bereka, Adama Pitnera, Lazu Vojnovića, Ivana Mahmeda i Obrada Jagodića.

„Neprijatelji“ naroda

Kako je utvrđeno, njihova krivnja je bila u tome „što su u jesen 1944. godine na inicijativu Pitnera u Bereku osnovali „brzoje….ački klub“, te sastavili i odbor. Predsjednik je bio Pitner, tajnik Vojnović, blagajnik Jagodić, a sudac Mahmed. Dali su načiniti i pečat sa slikom u sredini ženskog, a sa svake strane muškog spolnog organa s namjerom da posluži neprijatelju u blaćenju Narodnooslobodilačke borbe i podrivanju morala Narodnooslobodilačkog pokreta. Dakle, razarali su narodnu vojsku i NOP, i bili u službi neprijatelja kao pomagači“- navodi se u dijelu presude.
Kako ne bi sve ostalo samo na jednom kaznenom djelu koje već na prvi pogled može izazvati samo podsmijeh, svoj četvorici je pridodano još nekoliko djela kako bi i samo izricanje presude dobilo na težini. Pri tome je najlošije prošao prvookrivljeni Pitner, koji je osuđen „na smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti, njegova obitelj na kaznu izgona s teritorija Demokratske Federativne Jugoslavije, te konfiskaciju cjelokupne imovine“. Drugookrivljeni Vojnović osuđen je na kaznu teškog prisilnog rada i konfiskaciju polovice imovine, dok su Mahmed i Jagodić „prošli“ samo sa kaznom prisilnog rada u trajanju od tri odnosno jedne godine.

Dokoni šaljivdžije

„Imovinska kratica“, kako pričaju neki od svjedoka toga vremena, potvrđuje da je riječ o berečkim gazdama koji su sve ratne godine proživjeli na selu, pa je ideja o osnivanju kluba, kako se može pretpostaviti, potekla iz puke zafrkancije iznikle na nekom od brojnih veselih zajedničkih druženja. Tako je Pitner uz kuću i 15 jutara zemlje imao u suvlasništvu mlin i pilanu, Vojnović je gospodario sa 76 jutara, Jagodić bio mesar, dok se prema imovinskom stanju u društvo nije uklapao Mahmed sa svojih sedam jutara zemlje, ali je očito bio rado viđen u ovoj šeretskoj ekipi.

Osnivanja kluba samo se po pričanju sjećaju vremešniji mještani Bereka od kojih će neki od njih otkriti poneki novi detalj u ovoj gotovo apsurdnoj priči.

Gola jahačica

– Bili su imućni, znali su se dobro veseliti, zajedno pili po klijetima i vinogradima i za tadašnje pojmove živjeli raskalašenim životom. Ali nisu oni jedini bili članovi kluba. Također se spominje bilježnik Belić i njegova supruga Milka Gorić, za koju se vezuje gotovo nevjerojatna priča. Govorkalo se kako je znala gola jašiti na bijelom konju i tako je jednom zgodom nosila hranu težacima koji su kosili njezinu livadu. Kada je onako gola stigla, samo je zavezala „fertun“ i tako „obučena“ dijelila hranu težacima koji su u krugu sjedili na zemlji. Poneki su gledali u stranu, ili se pravili da ništa ne primjećuju, ali ih je najviše širom otvorenih očiju i bez daha mjerkalo golu Belićkinu stražnjicu. Kakvo je to društvo bilo, potvrđuju i njihovi česti odlasci na „druženja“ u nekadašnji bjelovarski hotel „Toma“ čije su crvene svjetiljke mamile mnoge, željne provoda i raznoraznih uživancija – priča naš sugovornik.

 Lukavi Ivan

Tržeći još podataka o članovima kluba saznajemo, kako se na prisilnom radu snalazio njihov sumještanin Mahmed, inače poznat kao vješt u izbjegavanju teških poslova.

– Radila se neka cesta i kada je kamion dovezao gomilu krampova svi su se nekako nećkali uzeti pokojeg u ruke, osim našeg Ivana. Bez razmišljanja je ugrabio najveći, stavio ga na rame i krenuo na posao, kada ga zaustavlja stražar riječima: „Slušaj ti mali, taj kramp daj onom velikom, a ti ćeš im nositi vodu“. Vrag ga njegov, i na prisilnom radu se znao snaći – kaže jedan od mještana.

Žene i vino

U ocjeni tih zbivanja sugovornici potvrđuju da osnivanje kluba ne treba povezivati s ničim drugim do pukom zafrkancijom u krugu osnivača, koja je samo dvije godine kasnije ipak dobila neočekivani rasplet.
– Pitneri su bili „Švabe“ kako se to tada govorilo, pa ih je na neki način trebalo kazniti za rat, a ostale poslati na prisilni rad, i za to vrijeme razmisliti što učiniti s njihovom zemljom. Zato im je trebalo nešto „napakirati“ i pretvoriti ih u narodne neprijatelje, a svi koji su ih poznavali znaju kako im kraj vina, žena i dovoljno novca, politika i sve što je uz nju vezano bilo daleko – slažu se naši sugovornici. (čr)