Ivan Ožegović mladi je glumački as iz Ivanske koji je zahvaljujući svojem talentu i upornosti postao jedan od zaposlenijih mladih glumaca u Hrvatskoj. Ekskluzivno za Bjelovarac Ivan otkriva sve o svojim glumačkim počecima, tko su mu uzori, što danas radi i što očekuje od budućnosti.

Sa glumom si krenuo u Bjelovarskom kazalištu. Kada i kako si završio tamo i voliš li i danas navratiti onamo?

Prijateljica me pozvala da dođem glumiti jer im je nedostajalo glumaca i moram priznati da sam bio katastrofalan. Ali, već od druge predstave je bilo bolje. Došao je drugi srednje, naučio sam izgovarati slovo ”r”. I došla je nova predstava ”Kukci” koju je režirala Maja Fabičević. Tu sam tijekom proba imao neku ulogu pjesnika u prvom činu i opet sam bio grozan. Ali se nekako dogodilo da nitko drugi u drugom činu ne može glumiti jednu ulogu odvratnog zlikovca, pa je i ta uloga pripala meni. U toj ulozi sam bio super. Osjećao sam se da je to to. I napokon sam nešto odglumio, a da nije bilo kriminalno loše. Tada sam prvi put osjetio ono što ću kasnije smatrati jako važnim u svom glumačkom pozivu, a to je ‘ne trebaš glumiti uloge koje su slične tebi, nego koje su ti različite. A da, i danas volim svratiti u Bjelovarsko kazalište. Ravnateljica Maja Fabičević je vrlo otvorena i uvijek kad trebam napraviti neku probu mi maksimalno izađe u susret. A nekada me pozovu da dođem pogledati neku probu. Ima puno talentiranih klinaca tamo. Samo mislim da bi i grad trebao prepoznati potencijal toga što je Bjelovar blizu Zagreba. I pokušati napraviti nekako i profesionalnu scenu u Bjelovaru. To nije skupo. Smještaj u Bjelovaru je vrlo povoljan, a odlična predstava se da napraviti i sa malo glumaca i za mjesec – dva rada.

Išao si u Tehničku školu Bjelovar pa onda na glumu. Kako to?

Da, Tehnička škola nije bila za mene. Nije me to baš zanimalo i mislio sam da je to totalno gubljenje vremena, ali biti u razredu sa 28 dečki ti jako popravi smisao za humor. I to je jedina prednost Tehničke škole u odnosu na Gimnaziju. U Gimnaziji ti se klinke smiju jer si im simpa, a u Tehničkoj ti se ekipa smije ako je fora dobra, ako nije kažu ti da si kreten. I izoštri ti se smisao za humor. Što mi je dosta pomoglo kad sam došao na akademiju.

Kako je tekla priprema za upis na Akademiju dramskih umjetnosti? Jesi imao mentore ili si se oslonio isključivo na svoj talent?

Ja sam po prirodni blago rečeno naporna osoba. Nuspojava toga je da sam dosta uporan. Tako da sam ‘žicao’ braću Navojec, Luku Dragića i Zijaha Sokolovića da me poslušaju dok sam se spremao za prijemni. Oni su mi puno pomogli osvijestiti razliku između amaterske glume i onoga što se traži na prijemnom za Akademiju. Ali ni to sve nije prošlo bez problema. Otišao sam na prijemni u Sarajevo jer tamo za razliku od Zagreba postoji ljetni rok, dok je u Zagrebu samo jesenski. U Sarajevu sam upao u uži izbor, ali su na Akademiju primili samo tri cure, a nama su rekli što da popravimo i vratimo se na jesenski rok. Kada sam došao na jesenski u Sarajevo, ponovno sam upao u uži izbor i činilo mi se da bih mogao upasti. Ali, da sam ostao u Sarajevu na užem izboru koji traje sedam dana, ne bih stigao u Zagreb na prijemni. A mene je tada jako uplašila pomisao da ću se uvijek pitati jesam li mogao upisati u Zagrebu i da ću, ako ostanem u Sarajevu, propustiti odrastanje svog najmlađeg brata Luke koji je tada imao 12 godina. Tako sam jednu noć jednostavno pobjegao iz Sarajeva u Zagreb. I, Bogu hvala, uspio upisati.

Kažu da si jedan od najzaposlenijih mladih glumaca. Koje si projekte u zadnje vrijeme ostvario i što trenutno radiš?

Svi me pitaju za snimanje “Winnetoua”, ali to je bilo prije skoro dvije godine. Samo što je film sad nedavno izašao. Iskustva su super. To je veliki set. Taj film je koštao šest milijuna eura. Naučio sam i jahati za potrebe tog snimanja. Od većih uloga, zadnju sam snimio seriju “Počivali u miru”. Za koji mjesec izlazi i film ”Mrtve ribe”. A imao sam i nekih manjih uloga u ”Rat prije rata”, ”F20”, ”Čuvar dvorca”. Iako ljudi vole reći kako nema velikih i malih uloga, na mom trenutnom glumačkom putu dobro bi mi došla velika uloga.

Gdje se ugodnije osjećaš, na kazališnim daskama ili ispred kamere?

Trenutno ispred kamere. Općenito mi je film draži medij. Ne znači da ne volim kazalište. Ali nisam ga radio već tri godine. Bolji redatelji su trenutno na filmskoj sceni nego na kazališnoj. A hrvatska kazališta su jako zatvorena i ispolitizirana. Iako, imao sam priliku raditi dvije predstave sa velikim pokojnim kazališnim redateljem Tomaž Pandurom s kojim smo i gostovali na jednom od najvećih svjetskih kazališnih festivala u Kolumbiji.

Da li bi se u budućnosti kada volio okušati kao redatelj?

Da, samo sam do sada bio prevelika kukavica da do kraja izvučem neke projekte. Trebam raditi na tome. Prošle godine sam od HAVC-a dobio 35 tisuća kuna za scenarij kojem je radnja smještena u mojoj rodnoj Ivanskoj i već su me neki vrlo afirmirani redatelji pitali za prava na taj scenarij, ali sam rekao da je preosobno i da ću ili ja to režirati ili neće nitko. Naravno, taj projekt košta oko 10 milijuna kuna. Ali vidjet ćemo što će biti s tim

Imaš li glumačkog uzora?

Daniel Day Lewis je vjerojatno najveći glumac koji je ikad hodao kuglom zemaljskom. Nije neka novost to reći. Osim njega, na mene je jako utjecao Mikael Čehov, ruski glumac i teoretičar glume, na čiju se metodu glume oslanjam.

Družiš li se s glumcima iz Bjelovara u Zagrebu?

Naravno. S Ernom Rudnički sam bio na godini na Akademiji. A kolegu s pete godine, Ognjena Milovanovića, sam spremao za prijemni i dosta se često vidimo. Iako on ima glumačkog talenta, vjerujem da će njegova sestra biti prava glumica. Vidim i braću Navojec. Možda se može reći da Hercegovci ili Dalmatinci imaju jake klanove u Zagrebu, ali i bjelovarski klan je svakim danom sve jači i jači.