Piše: Čedomir Rosić

Godinama poznajem našeg sugrađana Išama Gadžu. Srdačno se pozdravljamo i to ne samo u prolazu, ponekad se za istim stolom nađemo uz prijepodnevnu kavu, i kada sam pomislio da gotovo sve znam o njegovoj prošlosti, razuvjerio me za razgovora novog nastavka našeg serijala u kojem je za vjerne čitatelje „otvorio dušu“ i ispričao mnogima do sada nepoznate detalje. Rođen je 1960. u mjestu Pribišići pokraj Rudog u istočnoj Bosni, kao jedno od osmero djece u obitelji koja ni u čemu nije oskudijevala, i to ponajprije zahvaljujući ocu, šefu glavnog skladišta u tada dobrostojećem poduzeću UPI.

Iz Sarajeva u Zvijerce

-U rodnom mjestu sam završio osnovnu školu u kojoj niti iz jednog predmeta nisam imao manju ocjenu od petice, a od svih sam naprosto obožavao povijest. Ipak, ponajviše na nagovor nekolicine prijatelja upisujem radarski smjer u vojnoj Zrakoplovno tehničkoj školi u Rajlovcu kraj Sarajeva koju završavam 1979. „po sustavu“, što je bio jedan od termina bivše vojske. 1. rujna iste godine dolazim u bjelovarsku Radarsku postaju u Zvijercima ili, kako se to tada popularno nazivalo, „kod plavaca“. I od tog vremena je Bjelovar u punom smislu te riječi postao moj grad. Možda nikada ne bi došao ovamo da u jednoj zimskoj pauzi školovanja nisu bile ponuđene mogućnosti vježbi za vojne pilote, a s druge strane obuka na Jahorini, a ja sam ipak odabrao ovo drugo – kaže Išam.
Tadašnja radarska postojba bila je mala i prisna sredina u kojoj se novopečeni pridošlica brzo snašao, ponajprije zbog sklonosti sportu koji je, uz izlaske u „Adriju“, „Šljuku“, „Narodnu kavanu“ i gostionicu „Kod Ferčeka“, bio omiljenom zanimacijom ove postrojbe. Naravno, u vrijeme kada su se obavile sve obveze, koje su uz održavanje tehnike značile i stalni nadzor zračnog prometa. I baš je Išam na tom mjestu prateći prelete civilnih i vojnih zrakoplova proveo punih 12 godina, nakon kojih je bilo sve izvjesnije kako će se Hrvatska morati braniti od srpske agresije. A to je u tadašnjim jedinicama bivše vojske u većini slučajeva značilo odabir „za“ ili „protiv“.

Dogovor o mirnom razlazu

-U našoj postrojbi došlo je tih godina do biranja strana. Vlastitim autoritetom kojeg sam uživao, nakon međusobnih dogovora i pregovora zamolio sam sve one koji nisu željeli ostati da u određenom trenutku mirno napuste vojarnu, i to pod uvjetom da sva tehnika kojom smo raspolagali ostane netaknuta. Osjećao sam to dužnošću prema svome gradu koji je trebalo braniti, ali i Hrvatskoj. Tako je nakon oslobođenja Bjelovara 29.rujna 1991. u Zvijercima ostala najmodernija radarska tehnika vrijedna 30-ak milijuna dolara, a svi oni koji nisu željeli ostati i boriti se za Hrvatsku, napustili su vojarnu u vrijeme borbi za oslobođenje Bjelovara. Već dan poslije, zajedno s nekolicinom ljudi preuzimam zapovjedništvo, zamjenikom postaje Ivan Kiš i tog je datuma utemeljena 1. radarska postrojba Hrvatske vojske. Premda se prema dokumentu koji je potpisao tadašnji ministar obrane Gojko Šušak službenim datumom osnivanja naše postrojbe motrenja i navođenja (MIN) uzima 12. listopada, što će ostati povijesnim datumom. Postrojba je bila temelj brigadi ZMIN-a na razini države –kaže Gadžo.
Tadašnja bjelovarska postrojba je tijekom oslobodilačkog rata otkrila preko tisuću naleta neprijateljskih zrakoplova i pravodobnim dojavama spasila mnoge živote, ali će se ipak s ponosom prisjetiti jednog od najvažnijih datuma u njenoj povijesti, 7. listopada 1991.

Najavili napad na Banske dvore

-Tog dana su raketirani Banski dvori i upravo je naša posada otkrila zrakoplov bivše vojske koji je letio prema Zagrebu. Samo četiri minute prije raketiranja dojavili smo našem središtu da se visoki dužnosnici, među kojima je bio i predsjednik dr. Franjo Tuđman, sklone jer je prijetila opasnost koja se kasnije pokazala opravdanom. Na ekranima smo pratili i prve prelete naših pilota iz tadašnjeg „vazduhoplovstva“ u redove hrvatske vojske. Sjećam se Rudolfa Perešina koji je sletio u Klagenfurt, potom Selakovog„bijega“ na Pleso, ili Borojevićevog na aerodrom u Puli. Divili smo se tim pilotima, i to ne samo njihovoj umješnosti, nego i hrabrosti kojom su bili „oboružani“ za takve pothvate – prisjeća se, dodajući kako je nova radarska tehnika smjestila u muzej nekadašnju, ali i one koji u to vrijeme štitili hrvatsko nebo.

Mirovina i sport

Danas je sa 44 godine radnog staža i 14 vojnih odličja u zasluženoj mirovini za koju će u šali kazati kako nije velika, ali neka što duže traje. A odlazak u mirniji život, daleko od danonoćnog bdjenja uz radarske ekrane nije značio puko provođenje vremena u dokolici, već više vremena kojeg provodi u sportu. Premda će kazati kako je njegova prva sportska ljubav bila odbojka koja u Bjelovaru nije bila osobito popularna, okušao se kao nogometaš, a 1983. postaje i nogometni sudac.
-Do sada sam dijelio pravdu na 1275 službenih utakmica i kao povjerenik Nogometnog saveza BBŽ odredio preko 50.000 sudaca na različitim natjecateljskim razinama, a od 2007. imam status saveznog nogometnog instruktora i delegata. Ne samo tijekom bavljenja sportom, već i za 38 godina provedenih u Bjelovaru, stekao sam širok krug prijatelja i poznanika i zaista se u našem gradu osjećam kao da sam tu i rođen. Zato ću do kraja ostati ovdje, a vjerujem i moje razgranato obiteljsko stablo – na kraju će.