Rada Šešić, Bjelovarčanka koja u Nizozemskoj živi i radi već punih četvrt stoljeća, većina sugrađana upoznala je preko DOKUarta.

No, selekcija filmova za bjelovarski festival dokumentarnog filma samo je fragment onoga što sve Šešić radi, a da je vezano uz film. Osim što je i sama scenaristica i redateljica više kratkih i dugih dokumentarnih filmova, Šešić predaje na Sveučilištu u Amsterdamu na Fakultetu za teoriju i povijest filma, suradnica je više filmskih časopisa te filmskih festivala u Rotterdamu, Amsterdamu, Indiji, Krakowu, Zagrebu i Sarajevu. Upravo je u tom olimpijskom gradu u kolovozu bila izbornica natjecateljskog dokumentarnog programa, a ističe da godišnje pogleda oko tisuću filmova.

Gledanje filmova

– Na natjecateljski dokumentarni program na Sarajevo Film Festivalu prosječno dođe oko 250 filmova na selekciju. Na festivalu IDFA gdje na selekciju dođe od 3500 do 4000, pogledam oko 200 filmova, a za rotterdamski festival, gdje biram južnoazijski igrani film, što mi je i uža specijalizacija, odgledam još toliko. Tu je i festival Let’s CEE u Beču na kojem sam glavni selektor za dokumentarce iz centralne i istočne Europe i odgledam bar još stotinu jer tu nema otvorene selekcije, već filmove uzimamo po pozivu kao i na DOKUartu te za festival Istočni susjedi u Haagu, gdje sam umjetnička ravnateljica, odgledam također oko stotinu – otkrila je Šešić, kojoj gledanje filmova ne može dojaditi.

– Za dobar, lucidan, cinematički uzbudljiv film uvijek imam interes. I prilično često me oduševe neki novi filmovi, neka nova imena, prava otkrića. Recimo, film “Sexy Durga”, Indijca Sanala Shashidharana, koji sam izabrala za rotterdamski festival 2017. i koji je tamo dobio glavnu nagradu, uzbudljiv je, provokativan i odlično režiran minimalistički film koji se događa u jednoj noći. Film sam izabrala i za Medijsku školu dr. Ante Peterlić i predavači medijske kulture iz cijele zemlje koji su ga odgledali, također su bili oduševljeni. Film reflektira društvo na intrigantan način, i to preko odnosa prema djevojci koja s mladićem u noći želi stići na željezničku stanicu, no svi koji se pretvaraju da im žele pomoći i povesti ih do tamo, zapravo ih maltretiraju i ugnjetavaju, upravo onako kako populistički desničarski, macho šovinistički duh dijela današnje Indije tretira ženu i manjinske grupacije – kazala je Šešić, koja se pobrinula da ovogodišnji program DOKUarta bude možda i još provokativniji i aktualniji nego inače. Jer na DOKUartu ćemo imati bjelovarske premijere filmova kao što su “Srbenka” Nebojše Slijepčevića i “Kad dođu svinje” Biljane Tuturov, filmove koji se bave tematikom koja je i dalje svojevrsni tabu u dijelu društva i koji govore o odnosu društva prema manjinama i o problemima s kojima se društva u tranziciji susreću, a o kojima se baš glasno i ne govori. Je li upravo i jedna od zadaća filma rušenje predrasuda i razotkrivanje anomalije u društvu?

Dva provokativna filma

– Naravno, dokumentarist je uvijek korak ispred društva, on ukazuje na probleme, na pojave koje su simptomatične, on anticipira ono što je već tu u određenoj formi, a sutra bi moglo postati opća pojava. Dokumentarni film odražava zorno i što društvo misli, a ne govori. Autor mora biti i smion i dovoljno mudar izabrati format naracije koja će mu omogućiti kako ispripovijedati tu važnu priču i uobliči sve ono što je znakovito, a često skriveno, u narativnu formu, koja će biti zanimljiva širem gledateljstvu i držati pozornost od prvog do zadnjeg kadra. “Srbenka” je upravo takav film. Pametan, vrhunski snimljen, precizno režiran, film koji je montažno osmišljen, film u kojem osjećamo rast dramske napetosti od početka do kraja i u kojem se otvara prostor za promišljanje nakon što izađemo iz kina. Pravi film je onaj koji živi u razmišljanju i memoriji gledatelja dugo nakon projekcije, to je film koji ne umire s odjavnom špicom, nego se zapravo rađa ponovo i živi u diskusijama i refleksijama koje uslijede nakon same projekcije.

Slično je i s filmom “Kad dođu svinje” u kojem je glavna junakinja autoričina tetka tako da preko priče o umirovljenoj učiteljici, redateljica kritički zrcali društvo u Srbiji i provokativno otvara ona pitanja o kojima mnogi misle, ali ih malo na glas progovara. Tu je i dramatični, prilično uznemirujući češko-slovačko-hrvatski film “U slučaju rata”, koji govori o političkim previranjima u Slovačkoj – naglasila je Šešić i dodala da zato na DOKUartu uvijek imaju razgovore s publikom i pokušavaju pozvati što veći broj autora, a ističe da festival dokumentarnog filma za Bjelovar znači jako puno.

Respektabilni gosti

– Ne samo za Bjelovar, već i za cijelu Hrvatsku. Iako ima nekoliko festivala puno većeg formata od nas, mi smo bili prvi koji su recimo pozvali Heddy Honigman u Hrvatsku. Ta dama je bard dokumentarne scene svijeta i napravila je preko 40 filmova, dobila preko 100 nagrada, a nedavno je osvojila nizozemsku kraljevsku nagradu u vrijednosti od 150 tisuća eura. Mi smo je predstavili hrvatskoj publici i imali i njezin masterclass u Gradskom muzeju Bjelovar. Imamo i jako dobar odjek među filmašima iz cijele Hrvatske.

Oni koji su bili kod nas i predstavili svoje filmove, a među njima su bili istinski velikani domaće kinematografije poput Krste Papića, Zorana Tadića, Petra Krelje, kao i mlađih Damira Čučića, Borisa Poljaka te mnogih, mnogih drugih, svi od reda su komplimentirali naš festival te posebno ljubaznost našeg festivalskog tima i izvrsnu, srčanu i toplu bjelovarsku publiku, a ove godine nam dolazi i gost iz Indije – prisjetila se Šešić i dodala da se u ovih 12 godina kako DOKUart postoji, mnogo radilo i na edukaciji publike.

– Kada smo započeli festival, vrlo tiho i skromno, odmah smo uočili da prosječni gledatelj ne zna što je to kreativni autorski obilježen dokumentarac. Svake godine zato imamo i bar jedan provokativan film koji je po pitanju forme “out of the box”, film koji prelazi granice uobičajene forme i eksperimentira s elementima slike, zvuka, načina filmske ekspresije. Moj prijatelj Danko Horvat još prepričava film “Kruh naš svagdašnji” austrijskog redatelja Nicolasa Geyhaltera, gdje se u nekih 100 minuta, impresivno i poetično, bez riječi govori o načinu proizvodnje hrane i to s filozofskim odmakom – kazala je Šešić, koja poziva bjelovarsku publiku da za DOKUart rezerviraju dosta slobodnog vremena i dođu svaku večer jer je pripremljen zaista vrhunski program.

– Krećemo sa španjolskim filmom “La Chana”, koji je režirala Hrvatica Lucija Stojević, koja od svoje sedme godine živi u Španjolskoj. Ovaj je film osvojio pored nekih 20 nagrada i nagradu publike najvećeg festivala za dokumentarni film, to je IDFA u Amsterdamu, koji ima prosječno oko 300 tisuća gledatelja tijekom 12 festivalskih dana. Film je to o 75-godišnjoj čuvenoj flamenco plesačici, koja je imala neobičan život, uspješnu karijeru i ima divan dar pripovijedanja. Tu je i fascinantni film “90 sekundi Sjeverne Koreje”, koji je snimio Hrvat iz Nizozemske Ranko Pauković. Prikazujemo i dojmljivi film “Preko granica”, autorice iz Poljske, koji govori o svemu sto se događa iza scene mladih gimnastičarki vrhunskih uspjeha. Imamo i jedan jako komičan kratki film iz Indije te dva iz Nizozemske.

Na zatvaranje nam dolazi autorica iz Rusije koja je napravila predivni film o pojmu ljubavi i to među ženama u Sibiru. Zanimljivo je da pored redovnih filmova za građanstvo imamo dva dodatna filma i to za učenike srednjih škola, a njih tijekom DOKUarta prođe nekih 1500. Film “Web junky” govori o ovisnosti internetom i radu klinika u Kini koje primaju tinejdžere na odvikavanje od interneta. Za selo, gdje svake godine odlazimo, imamo film Krumpiri, zelje i druge priče” iz Rumunjske koji na komičan način progovara o nečem vrlo ozbiljnom, položaju seljaka i seoskih usjeva unutar Europske unije – otkrila je Šešić i dodala da će kao prvu najavu festivala opet na Planinarcu i to 1. rujna imati dva kratka filma, a 30. rujna sprema se posebna projekcija na bjelovarskom bazenu.

Film je hrana za dušu

– Bit će to prilika da se sretnemo s našom publikom i najavimo sve naše filmove i goste, a da opet u posebnom okruženju, prikažemo i jedan izuzetan, drugačiji, filozofičan film u kojem je narator slavni pjevač Iggy Pop. Filmski festival je socijalni događaj, zato nam je jako važno omogućiti publici da nakon filma imaju prilike još malo ostati zajedno i popričati, družiti se, razmijeniti mišljenja i dojmove. Bez lijepih ljudskih susreta, život nam je puno siromašniji i monotoniji, a često i suroviji. Film je tu da nas zbliži, da nam podari “food for thought” odnosno hranu za dušu, da nas poveže i nadahne nečim lijepim i plemenitim – zaključila je Šešić.

 

Vjerujem da ću i sama snimiti još poneki film

Mnogi možda i ne znaju, ali osim što je sveučilišna profesorica, filmska kritičarka, selektorica, suradnica i članica žirija na brojnim filmskim festivalima, Rada Šešić je i scenaristica, redateljica i autorica mnogih nagrađivanih filmova. Je li u planu u budućnosti snimanje još kojeg filma?

– Mislim da hoću. Sada nemam vremena jer se više bavim educiranjem mladih. Moji studenti na Master programu filmske akademije u Amsterdamu dolaze iz cijelog svijeta i divno je imati kontakte s raznim kulturama preko procesa mentoriranja. Kada upoznate načine razmišljanja mladih iz, recimo Kostarike, Rumunjske, Brazila ili Kine, a navodim samo nekoliko zemalja odakle dolaze studenti s kojima sam blisko surađivala u prošloj školskoj godini, i sami morate promijeniti način razmišljanja. Osim toga, stalni sam mentor na raznim filmskim radionicama širom svijeta, od Bugarske, Italije, Indije do Latvije, Češke, Grčke i Poljske, a navodim samo one koje su mi redovite i gdje idem svake godine – istaknula je Šešić.

 

Rad školskih filmskih družina neprocjenjiv je za mlade

Rada Šešić ističe da se prvi put s filmom susrela još u osnovnoj školi u Bjelovaru, a ljubav prema filmskom izričaju ne samo njoj, već i cijeloj njenoj generaciji usudio je nastavnik Mladen Peić.

– Naš nastavnik iz osnovne škole gospodin Mladen Peić znao je usaditi tu ljubav prema filmskom izričaju među nama djecom koji smo tada bili u dobi od 11 do 15 godina. Sa sestrom Nevenkom i kolegama Cicom Seginom, Ivicom Mihokovićem, Majom Beučić i ostalima, radili smo lijepe male filmove raznih žanrova, od igranih do animiranih i dokumentarnih. Drago mi je da gospodin Peić ima nasljednika u Goranu Kukolju, koji nastavlja rad u filmskoj družini u istoj školi i ostvaruje odlične rezultate. Mislim da je rad kino klubova i školskih filmskih družina od neprocjenjive vrijednosti za mlade i vrlo je unikatan po načinu rada, čak u svijetu. Hrvatska prednjači u toj vrsti edukacije mladih, u svim izvanškolskim aktivnostima – kazala je Šešić.

 

Kad gledam film, želim da me on nadahne

Između igranog i dokumentarnog filma Rada Šešić uvijek bi izabrala dokumentarni, a između europskog filma i Hollywooda prednost daje starom kontinentu.

– Kod dokumentarnog filma sve je stvarno puno jače, puno upečatljivije, nego da je ta ista priča ispričana kroz fikciju i s glumcima. U igranom filmu sve je moguće, ljudi idu na Mars, mogu letjeti, mogu sve što žele, no ako je neka priča neobična, dirljiva, puno je snažnije kada vidimo baš tog čovjeka na platnu, tu obitelj, taj grad, nego da je to sve transponirano kroz elemente fikcije. Zanima me i jedna nova forma koja sjedinjuje ove dvije filmske kategorije, a nazvana je “hybrid film” i autori je sve više koriste kako bi na vrlo autentičan i realističan način ispričali nešto što su promatranjem zapazili, ali smatraju da bi snažnije bilo ako među stvarnim životnim junacima filma tu bude ubačeno i jedno, dvoje glumaca koji će biti eventualni pokretači radnje. Kad je u pitanju Hollywood, takav film me sve manje zanima. Tu često pored perfekcije u vještini rada, stvaranja filma, uglancanosti, preciznosti, velike produkcijske vrijednosti, nema puno onog sto se zove “štof za razmišljanje”. Što sam starija, čini mi se da mi je to gubljenje vremena. Više volim pogledati manje tehnički savršen film, ali s više lucidnosti, s više strasti, s dubljim promišljanjem jer će me takav film inspirirati, navesti na razmišljanje o nečemu, natjerat će me da čitam nešto dodatno što se veže uz film. Želim da me film nadahne, da mi kaže nešto novo ili nešto što možda već znam, ali na drugačiji način – naglasila je Šešić. (S. Gambiroža)