Piše – Ilija Pejić, voditelj Županijske matične službe Narodne knjižnice Petar Preradović

Poštovana obitelj Puškarić, poštovana rodbino, dragi i poštovani poznavatelji i prijatelji pokojnog Zvonka Puškarića dijelim s vama svima bol rastanka i izražavam iskrenu sućut svjestan kako ovaj dugogodišnji novinar i kolumnist Bjelovarskog lista, profesor hrvatskog jezika, književnik, ponajprije pjesnik, intelektualac širokih obzora, fenomenolog svakidašnjice, zaslužuje iscrpniju studiju od ovog kratkog osvrta. Za to će biti i vremena i prostora a ovaj naš posljednji rastanak sažet ćemo u nekoliko iskrenih prijateljskih riječi.

Zvonimir Puškarić rođen je u Bjelovaru 6. studenoga 1936., osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Prije odlaska na studij radio je u Službi društvenog knjigovodstva Bjelovar i u poduzeću Peti maj Bjelovar. Završio je u Zagrebu studij hrvatskog jezika i južnoslavenskih književnosti. Po završetku studija do 1971. predavao je u II. osnovnoj školi Bjelovar kada je prešao na mjesto direktora Informativnog centra Bjelovar (1971.-1972.). Punih 25 godina bio je novinar, a jedno vrijeme i urednik Bjelovarskog lista. Po drugi put direktor IC-a bio je 1991.-1995. U mirovinu je otišao1996. Radove je objavljivao u Bjelovarskom listu, Rusanu, Bjelovarskom zborniku, Klasju, Čvorku… Autor je dviju zbirki pjesama: Čujnost govora (ilustracije I. Matanić, 2003.) i Troglasja (suautor M. Javurek, ilustracije I. Matanić, 2006.).

Puškarićevi mikroeseji o gradu Bjelovaru i ljudima koji u njemu žive, natopljeni gorčinom razočaranog intelektualca, iako utemeljeni na činjenicama, može se reći da su u ocjenama ponekad bili prestrogi, no kad se pomnije promotre u vremenu kad su nastajali, krajem 1971., tijekom 1972. i 1973., tada se vidi kako su vjerna slika klonulog duha nakon sloma Hrvatskog proljeća u Bjelovaru. Za hrabrost autoru treba izreći pohvalu a pri tom mislimo na obranu Milana Taritaša i njegove tekstove o jeziku u školama, na gostovanje Ljudevita Jonkea u Bjelovaru, na djelovanje Matice hrvatske, na članke, odnosno kolumne u više nastavaka kao što su Grad razbijena oblika (1971.), Gubi li Gimnazija tlo pod nogama (1971.), Što je s pustolovnim duhom? Ćaskanja o Bjelovarcu (1972.), Kultura kao prigodnost (1973.), Provincijalizacija kulture (1973.), Ustuknuće riječi (1974.)… Disonantni tonovi, stalna težnja da se duh prene, probudi i čovjek osovi, da ne posustane i da ne klone izvirali su iz njegove buntovne naravi, iz nerva koji se ne miri i ne prihvaća stvarno stanje, točnije izvirali iz velike ljubavi prema svome gradu i njegovim ljudima što opet pokazuje esej Stari Bjelovarčani (1974.) ili još plastičnije lirski zapis o drvoredu lipa u Hebrangovoj ulici naslovljen I opet mirišu lipe (1982.), himnični hvalospjev mladosti i opojnosti mirisa žutih cvjetova.

No ovaj vrsni poznavatelj hrvatske i svjetske književnosti, baštinik razlogovske filozofičnosti pjevanja, a ponajprije poklonik filozofske misli svjetskih pisaca i filozofa F. Nietschea, E. Finka, H. Marcusea, P. Valeryja, E. Fromma… esejom Ulični prepjev: pogled s knjiga kroz prozor kao medijska periferija (1985.) naslutio je nadolazeće skoro globalizirajuće antipovijesno društvo i rasap konvencija koje su od središnje šetnice i okupljališta, Preradovićeve ulice, mjesta društvenosti i simbola urbanosti grada, napravile tek prolaz u sveopćoj žurbi, individualizaciji i otuđivanju.

Poštovani i dragi prijatelji u pamćenju su mi, a nadam se i mnogima od vas Puškarićevi razgovori s klasikom hrvatskog dječjeg romana Matom Lovrakom Bjelovarom stazama djetinjstva tiskani u Bjelovarskom listu od listopada 1973. do veljače 1974. Lovrak je bio teško bolestan i na kraju životne staze. Serijal razgovora s Ivom Friščićem Opet biti svoj nastali i objavljivani krajem rujna i tijekom listopada 1989., pred sam početak demokratskih promjena u koje se uključio i Puškarić kratkim svojim političkim djelovanjem u stranci Hrvatskih proljećara, idu u red ponajboljih kolumni Bjelovarskog lista. Kao danas sjećam se predstavljanja stihozbirke Ave Maria Ive Frišćića 11. veljače 1993. u staroj Čitaonici. U labirinte pjesničkog nadrealnog svijeta poezije „silovitih poetskih slika, odnjegovanih riječi, sažimanja do ogoljenosti…“ mogao je ući samo netko Friščiću sličan, pjesnik kao i on, intelektualac kao i on, tragalac za mističnim, ontičkim i ontološkim. Košmarne slike, metaforičke vizije, Puškarić je maestralno okupio oko nekih silnica, ključnih motiva, kao uzleti i padovi, smrt, žena, cvijeće… nudeći nam nova tumačenja: „Friščić je pjesnik bujice, vrtloga, orkanskih kovitlaca duše, pjesnik kristalizacije svijesti i lavina podsvijesti, najusudnijih pitanja i odgovora, pjesnik strasti, lomljava, razapetosti, uzburkana srca, pjesnik gromke ali i stišane misli, putnik kroz iskustvo i pripadnost ljubavi na odlučujućim ljudskim postajama samoispovijesti, življenja i smrti, biblijske ozbiljnosti, posvemašnje kušnje u ženi i s njom, i stopljenosti s tajnom cvijeća.“

Znatan dio riječi koje je Puškarić uputio svome prijatelju i suvremeniku Friščiću mogli bismo primijeniti i na Puškarićevu zbirku pjesama Čujnost govora (2003.), ukoričeno polustoljetno pjevanje. Za spomenutu knjigu možemo reći da je holograf, svjetlopis pun bljeskovitih sudaranja značenja riječi, misaona, oprostna, testamentna knjiga koja traži svoga čitatelja istodobno mu se radujući i plašeći ga se. Svaki susret je radost jer pisca vraća u život i u čitatelju nalazi subrata i supatnika. Ruka koja je ispisivala ove retke istovremeno se i plaši svjesna slabašnosti svojih snaga i nesavršenosti. Pa ipak, pod teretom spoznaja kročimo zemnom stazom svjesni da “djelo obvezuje na život, ne život na djelo”, a “mrakovi se prijeteći moraju dnevnim lučima prozreti”, jer “misao gradi vječnost, vječnost ne treba misao.” Probuđeni prkos u nama kliče: “Horde nam ljepotu / oteti ne mogu”, jer mi smo tu da “odriješimo odgovore / što smo ih u šutnje zarili.” Ujevićevski Puškarić domahuje: “Duhu se još hoće čistih tkanja / riječi…”
Ostavljajući po strani sva protuslovlja svijeta u kojemu je Zvonimir Puškarić živio, a i mi s njim dijelili škrte darove vremena, naići ćemo i na oniričke, snovite novalisovske sličice malih životnih radosti, prisjećanja djetinjstva i dječaštva razasutim kao zrnevlje po strništima života: “Nekad je bio grozd, i bila je breskva, i dud je bio / i djevojka na putu, i mladić na mostu / i tu smo koji jesmo s jedinom knjigom…”

S Marjanom Javurekom i Ivanom Matanićem izdao je zajedničku zbirku Troglasja 2006. Kao i prethodna i ova je puna misli nad kojima treba zastati, ponajprije stalno Puškarićevo izjednačavanje života i smrti, točnije protezanje života na polja smrti i posvudašnja prisutnost smrti u životu. Neodoljiva je pjesnikova težnja o spajanju nespojivog, ali život i smrt su stvarno spojivi, suputnici, jedno se s drugim preklapa, jedno u drugom živi i traje, gdje je život tu je smrt, gdje je smrt tu je i život…

Zvonko je Puškarić bio izrazito društvena osoba. Znaju to njegovi prijatelji Matanić, Javurek, Rosić i mnogi drugi među vama s kojima se družio. Neki od njih nažalost nisu više među nama (J. Kreković, E. Novak, M. Vitanović…). Bio je dobar organizator, komunikativan i zahvalan sugovornik o čemu bolje od mene mogu posvjedočiti novinari i suradnici Bjelovarskog lista i Bjelovarskog radija jer su ga u dva navrata birali za direktora. Istina, prvi put bio je direktor Informativnog centra samo godinu jer je smijenjen 1972. zbog izvještavanja o burnim događanjima 1971. Drugi put kao direktor odradio je puni mandat 1991.-1995. i tada je Bjelovarski list dosegnuo visoke domete hrvatskog regionalnog novinarstva. Prisjetimo se samo brojnih razgovora i sugovornika na Bjelovarskom radiju koje je Puškarić vodio maestralno.

Poštovana obitelj Puškarić, dragi prijatelji, danas je Bjelovar ostao bez vrsnog pjesnika, novinara, intelektualca i čovjeka nadasve društvenog koji je iskreno volio ljude i svoj grad. Obitelj je ostala bez supruga i oca, unuci bez djeda. Dragi Zvonko oprostit ću se od tebe tvojim stihovima:
„Ona na snenim / vratima stoji / i gleda me / da l` još dišem, / prozirna je, / plaha i lelujava, / odavno joj / pismo pišem.
Duša prošle / dane broji, / u životu / sve sam tišem, / nada već / u meni spava, / iscrpljeni / val mirišem.“ (Lelujavi mirisi)