Darivatelji krvi diljem svijeta  obilježavaju svoj dan, među kojima je i njih 6.000, koliko ih bilježi Društvo Crvenog križa Bjelovar, pod čijim su patronatom lani prikupljene 2 984 doze ove dragocjene tekućine. Dio je to one male i tihe „vojske“ anonimnih i običnih ljudi koji su doslovce uvijek spremni pružiti ruku iz koje će poteći dragocjena tekućina koja često mnogima spašava život. Njihove slike rijetko izlaze na naslovnicama, o njima se piše tek za pojedine jubilarne prigode, ali ni oni sami u svojoj samozatajnosti ne vole previše isticanja u javnosti, svjesni kako samo obavljaju jedan od najhumanijih poziva.

Tako će i jedan od najstarijih bjelovarskih darivatelja, Vlado Blaha, koji je u 20 godina 103 puta dao krv, kazati kako mu je jedino žao što ga je „pregazilo vrijeme“, jer još uvijek mnogima želi pomoći.

Humana misija

-Ispunio sam dobnu granicu od 70 godina nakon koje, kao i mnogi moji kolege, više nisam u krugu darivatelja. Pomalo mi je žao, ali moram se pomiriti s ovom činjenicom, iako nekako osjećam kako bih mogao još koji puta dati krv. Dobrovoljni darivatelj sam postao kada je mome ocu zbog bolesti bila neophodna krv i tada angažiram svoje kolege iz Tome Vinkovića gdje je, kao i u drugim bjelovarskim poduzećima, postojalo društvo davatelja. Tako sam, dajući krv svome ocu, shvatio važnost ovakovog načina pomoći drugima, što me motiviralo na redovita sudjelovanja u brojim akcijama, vjerujući kako će i moja doza nekome spasiti život ili pridonijeti bržem oporavku. To sam osnažio spoznajom kako je i mojim venama tekla krv nepoznatih ljudi nakon jedne od operacija bubrega – kaže Vlado.

Nova vremena

Poput mnogih veterana kazat će kako je za nekadašnjeg postojanja Odjela za transfuziju krvi u bjelovarskoj bolnici postojala jednostavnija i brža organizacija no danas, kada u Bjelovar i druge gradove stižu ekipe iz zagrebačkog Centra za transfuziju, iako ni to nije smanjilo broj davatelja.

-Problem je u tome što te ekipe ostaju po tri dana i ako je netko od članova iz bilo kojih razloga u to vrijeme odsutan, neće imati priliku dati krvi. Ranije je „naša“ doktorica Silva Ciganović jednostavno okrenula nekoliko brojeva telefona i za kratko vrijeme dobila dovoljne količine krvih grupa koje su eventualno nedostajale. Ako pak govorimo o našim „privilegijama“, najveća je zasigurno ona da smo pod stalnom liječničkom paskom jer prije svakog davanja prolazimo kontrole, tako da nam je vlastito zdravlje uvijek „na dlanu“- dodaje.

Premda će kazati kako je nekada na bočicama stajalo ime i prezime darivatelja, ova praksa je danas napuštena tako da Vlado ne zna kome je sve pomogao. Tek se u nekim pričama spominje da je spasio život jednoj rodilji, što ne drži osobnim pothvatom, nego uspjehom svih svojih kolega. Ali, zato ga više veseli nešto drugo.
-Moj unuk Bojan je do sada više od 20 puta dao krv i možda će biti bolji od djeda. Ponosan sam što je nakon početnih ohrabrivanja krenuo mojim stopama jer sada obojica možemo kazati kako smo postali dijelom onih koji pomažu svim ljudima – na kraju će Vlado.