Doktorsku dizertaciju ovih je dana kraju priveo još jedan mladi domaći stručnjak. Bjelovarčanin Boris Tomaš sa 33 godine na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike dosegnuo je najviši stupanj obrazovanja i pridružio se godišnjem hrvatskom prosjeku od 800 ljudi koji stignu do te časne titule. Borisovi roditelji Jadranka i Ljubo neizmjerno su sretni, no istovemeno i sa strepnjom čekaju što će Boris dalje odlučiti. Taj uzoran student s porivom za istraživanje i stručno vrhunski potkovan već sedam godina kao asistent radi na Fakultetu na kojem je i doktorirao, a doznajemo, ponuda za odlazak iz zemlje je imao jer upustio se u komunikacijske dosege koji donose veliki napredak u automobilskoj industriji. Danas dr. sc. Boris Tomaš potpisuje dio istraživačkih rezultata koji objašnjavaju kako se tehnički može komunikacija između automobila, umjesto zaštićenim radijskim frekvencijama, uspostaviti svjetlosnim spektrom.

– I sada me mentor hrabri da se javim u Litvu, gdje bih se na fakultetu dalje bavio znanošću, ali za osam tisuća eura. Iako je novčano primamljivo, još nisam spreman na taj korak. Prvu životnu prekretnicu imao sam 2010. godine. Jednog dana, doslovce na izlasku iz Fine s hrpom papira koje su potrebne za otvaranje firme, stigla mi je poruka u kojoj mi čestitaju što sam primljen za asistenta. Tada sam u danu morao odlučiti i izabrao sam fakultet. Da sam odlučio drugačije, danas bih vjerojatno tri puta više zarađivao jer upravo s takvim plaćama za privatne kompanije rade moji kolege – podijelio je s nama svoja razmišljanja Boris. Žalosti, ga kaže, što se u Hrvatskoj toliko malo pažnje pridaje, a onda i novca izdvaja za znanost. Obilazeći mnoge strane visokoškolske obrazovne ustanove, imao je priliku vidjeti što znači kada država pomaže na svakom koraku mladom čovjeku željnom znanja i istraživanja.

– Bio sam i u SAD-u i na Tajvanu. Kada kod njih netko priprema doktorat, ne smije istovremeno predavati na fakultetu. Naš problem je što je normalno da netko tko radi na doktoratu i predaje, dakle ne može se maksimalno posvetiti samo tom poslu, a plaća koju primaš kao asistent je ponižavajuća. Jako pratim politiku, profesorica Divjak je bila moja profesorica i jako se uzdam u nju, ali se bojim da ovo naše društvo ne prepoznaje znanost. Moja plaća je šest tisuća kuna, a s doktoratom će narastati za par stotina kuna. Toliko ima jedan blagajnik HAC-a – ističe Boris. Da je debelo u pravu u prilog govore i podaci Državnog zavoda za statistiku. Ponajprije, Hrvatska je zemlja sa skromnim postotkom doktora znanosti. U strukturi stanovnika, oni čine dva posto. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, imali smo ih tek 11.702. Naravno, tu je i potreba povećanog ulaganja u znanost koja trenutačno u Hrvatskoj iznosi skromnih 0,79 posto BDP-a, dok je europski prosjek trostruko veći, i to 2,03 posto BDP-a.