Nije Goran Dejanović iz bjelovarskog prigradskog naselja Hrgovljani morao dugo čekati ponovni poziv gradskog Komunalca. U jedva dva tjedna dva je puta morao na Borik po istom poslu. No, sada je umjesto mlade lije u otvorenoj raki grobnice, koja je upravo u izradi, zatekao puno stariju predatoricu. Navukao je rukavice, uzeo svoj priručni alat kućne izrade i ljestvama se spustio u nepredviđenu jazbinu poznate lukavice. Kada se dočepao šije izvukao ju je van i pustio natrag u divljinu. I tako punih 12 godina. Neustrašivi lovac imao je bezbroj susreta oči u oči sa životinjom koju drugi nevoljko gledaju i na stotine metara od sebe. No, što da se radi. Ljudi u očaju od štete koju im nanosi zovu upravo njega, jer Goranova neustrašivot u kombinaciji s “lisičjom” lukavošću ispostavila se kao jedino rješenje u bezizlaznoj situaciji.

– Pucati ne smijemo na udaljenosti bližoj od 300 metara od kuća. Ne smijemo ju loviti niti u divljini kada je visoko bređa ili vodi mlade, a razmnožila se i pripitomila toliko da više nije čudo sresti ju niti usred bijela dana u gradskom središtu – svjedoči Goran. Kao iz rukava sipa lovac na lisice nama filmske situacije u kojima se do sada našao. U svemu, kaže, jedino je pozitivno što su analize unatrag pet-šest godina pokazale kako niti jedna nije bila bijesna.

– Obavezno prije intervencije zovem policiju i 112 i obavještavam kamo idem. Najviše pazim da nije dolazila u doticaj s drugim životinjama ili ljudima, ako je situacija takva da ju smijem usmrtiti obavezno ju nakon odstrijela šaljem na analazu i naravno sve evidentiram. Sjećam se u jednom sjeniku smo imali baš pravog posla dok smo ju uspjeli istjerati van. Tad mi se odbacila od prsa i pobjegla – prisjeća se Goran. Počele su, kaže, ponude za “posao” stizati sa svih strana, čak su ga za intervencije molili i iz zagrebačkog područja, no i ovog domaćeg terena mu je preko glave. Razapet između pomoći ljudima i odolijevanju hrvatskim zakonima i pravim koja promiču zeleni, Goran pokušava dobiti na vremenu.

– Ne znam više kako i kome reći da ovako dalje više ne ide. Pokušao samo i preko lovnog inspektora i preko ljudi bliskih onima koji pišu zakone skrenuti pažnju da se pronađe sretno zakonsko riješenje, ali svih ovih godina ništa. Za to vrijeme sve je više i više poziva, jer nitko u Hrvatskoj takvo što ne radi. Ne znam zašto jednostavno ne pripoje takav posao nekoj od hitnih službi pa da barem znam da to što radim radim potpuno legalno. Ispada da su lisice puno zaštićenije od ljudi i njihove imovine. Nema kokošinjca koji nisu poharale, ulaze u dvorišta gdje se igraju djeca, ne znam što bi se trebalo dogoditi da se shvati kako ovo više nije bezazlena situacija. O kakvim je životinjama riječ dovoljno govori činjenica da u situaciji kada joj je ugrožen život u prvi plan gurne vlastito mladunče. Ja prvi nisam da ih se ubija nemilice, ali ne mogu niti shvatiti da životinja koja je nekada slovila kao lovački trofej, jer je to značilo da se smanjuje populacija opasne predatorice danas “zaštićenija od ličkog medvjeda” – ogorčen je Goran