Znan je podatak da je izgradnja Bjelovara kao vojnog, a potom i administrativnog središta ovog kraja započela 1756. godine, što ujedno potvrđuje njegov politički i strateški značaj u dugoročnim geopolitičkim planovima Austrije. Odluku o gradnji donijela je carica Marija Terezija, gradnja je povjerena generalu Filipu Becku i prema prvotnoj zamisli trebao je nositi naziv Novi Varaždin, od kojeg se kasnije odustalo te dobiva ime po nekadašnjem naselju na kojem je i niknuo, ubilježeno u zemljopisne karte kao Wellovar. Kako je gradnja bila povjerena vojsci, radilo se brzo, pa se u nekim izvorima spominje i tvrdnja kako je izgrađen gotovo u dahu. Potvrđuje to i podatak da su u prvoj fazi za kratko vrijeme izgrađene 43 zgrade među kojima su bile vojarne, stanovi za oficire, skladišta i spremišta za oružje te prehranu vojske i časnika.

 Vojničke parcele

Usporedno s gradnjom, određeno je i mjesto za groblje koje je prvih godina u stvari bilo vojničko, s već određenim parcelama namijenjenima obiteljima vojnih časnika koji su od 1765. službovali u Bjelovaru. No, ranije utvrđeni grobljanski red potrajao je tek nekoliko godina kada su se ukopi počeli obavljati i izvan određenih i već uređenih površina. Tako je prema prvom sačuvanom upisu pisanom na latinskom jeziku 17. srpnja 1772. pokopan 39-godišnji zidar Leonardus Roner, a nekoliko dana kasnije 38-godišnja Marianna Radovanich. Potom je zabilježeno kako su u kolovozu i rujnu obavljena po četiri ukopa, što ujedno ukazuje kako se u Bjelovaru osim vojske počinje povećavati i broj civilnog stanovništva, što potvrđuju i podaci vizitatora Ivana Škrgatića. Prema njegovim zabilješkama, Bjelovar je 1771. imao 254 vjernika i 58 kuća. Deset godina kasnije u gradu živi 1109 stanovnika od kojih 896 katolika, 204 pravoslavca i sedam Židova, te 583 muškarca i 526 žena.

Tri groblja i kapela

Postojanje različitih vjeroispovjesti istodobno se odrazilo i na unutrašnji raspored na gradskom groblju. Tako jedan od dokumenata već iz 1772. potvrđuje postojanje zasebnog katoličkog i pravoslavnog groblja. Iz današnje perspektive, pravoslavno se nalazilo u predjelu mrtvačnice, a katoličko desno, prema kapelici. Nešto kasnije, 1881. tadašnji bjelovarski župnik Juraj Štengl i Makso Rosenberg uređuju židovsko groblje koje se prije toga nalazilo u Ivanovčanima. Značajan detalj u povijesti bjelovarskog groblja predstavlja gradnja kapele sv. Križa koja je podignuta 1779. godine. Kako u jednom od svojih znanstvenih radova navodi mons. dr. Stjepan Kožul, kapela je obnovljena 1835., kada dolazi i do proširenja groblja, a u njoj je ukopan Hubert Diviš, austrijski pijarist, rodom Čeh koji je 30 godina djelovao u Bjelovaru, od čega 18 kao prvi župnik. U kapeli se nalazi sedam mramornih nadgrobnih ploča i oltar sa slikom sv. Andrije Apostola koji je postavljen 1907. Od tada se kapela često naziva „sv. Andrija“, što nije njen izvorni naziv, a do sada je u više navrata obnavljana pri čemu se među važnijim godinama njena uređenja spominje i 1908. ,tijekom koje je Sebastian Dobnik iz Zagreba sagradio orgulje koje se danas nalaze u franjevačkoj crkvi.

Mjesta za sirotinju

Širenjem grada, posebice nakon dolaska obrtnika, počelo je pristizati i stanovništvo iz okolice ili drugih krajeva, držeći kako će u gospodarski rastućem gradu osigurati bolji život. Neki su u tome uspjeli, a nekima se sreća nije nasmiješila i morali su nastaviti skromnim životom preživljavajući od nadničarenja ili sitnih povremenih poslova. Tako se vremenom počeo povećavati i broj gradske sirotinje koja nije imala dovoljno novca za ukop nekog od članova obitelji, a često ni za vlastiti. Taj najniži društveni sloj tadašnjeg Bjelovara sahranjivan je uz živicu u dolini groblja, tik do ondašnje močvare, i to na trošak gradske blagajne.

Počivalište ratnika

Tijekom Prvog svjetskog rata dio groblja 1916. mijenja svoj izgled i postaje vojničkim, o čemu izvještava Ilustrovani list.
-Tako učini 16. regimenta svojim pokojnicima što snivaju na bjelovarskom gradskom groblju. Zajedno s gradskim načelnikom gospodinom Laksarom upravo ukrasila je vojna oblast grobove junačkih boraca na Soči koji su podlegli ranama na toj krvavoj rjeci – pišu tadašnje novine, spominjući poručnika Roberta Erbežnika koji je „teško ranjen na nozi upotrebio ono malo tjelesne snage al’ zato veliku svoju umjetničku spremu i ukrasio groblje“. Nema podataka do koje je godine sačuvano ovo groblje i kakva je bila njegova sudbina, ali zato postoje podaci koji potvrđuju da su se i tijekom Drugog svjetskog rata na našem groblju sahranjivali vojnici. Prema očevidniku od 19. listopada 1943. pa do sredine 1945. sahranjeno je preko 200 ustaških i domobranskih vojnika. Kako je bila riječ o poginulima u borbama, svjedoče podaci o nekoliko ukopa u jednome danu, no u ovom slučaju se nije radilo o posebnom vojnom groblju, već su se žrtve sahranjivale na različitim mjestima. Bez obzira na ukupnu površinu od 31 tisuću kvadratnih metara, Urbanističkim planom iz 1959. godine predloženo je uređenje novog groblja „sjeverno od Vojnovića“, gdje se danas nalazi groblje „Borik“, dok bi se staro pretvorilo u parkovnu površinu, vjerojatno po uzoru na neke druge gradove. Bilo groblje sv. Andrije park ili ne, ono će i dalje ostati podsjetnikom na prolaznost života i čuvati 20.000 sahranjenih „duša“.

Groblje u brojkama
1765.
Godina nastanka groblja
31.000
Toliko četvornih metara iznosi ukupna površina groblja
1772.
Godina ukopa prvog civila, zidar L. Roner
20.000
Toliko građana počiva na našem groblju
1779.
Godina izgradnje kapele sv. Križa
1881.
Godina kad se počinje uređivati židovsko groblje