Elektrometal danas je obezglavljena tvrtka čiji je direktor neopozivu ostavku predao Nadzornom odboru još prije mjesec dana. Žiro-računi tvrtke tjednima su blokirani, radnicima plaće već godinama kasne po nekoliko mjeseci, a jedina konstanta u poslovanju još od davne 2009. godine su gubici koji iznose otprilike milijun do dva kuna mjesečno. Usto, najveći pojedinačni dioničar Elektrometala, Republika Hrvatska, svoj paket od 24 posto dionica velikodušno je ponudila Jugobanci kao naknadu za spor koji se vuče već godinama, no iz tog poteza vidljivo je da je i država dignula ruke od nekadašnje perjanice bjelovarskog gospodarstva.

Operativno upravljanje tvrtkom tako bi vrlo brzo trebao preuzeti povjerenik kojega će izabrati Trgovački sud u Bjelovaru, ako prije toga predstavnici Nadzornog odbora sâmi ne upute prijedlog za stečaj. Bit će to konačni, fatalni epilog tvrtke koja je starija čak i od Bjelovarca, a ove godine obilježava 71. godišnjicu osnutka. Nekada vodeća montažersko-instalaterska tvrtka u Hrvatskoj koja je zapošljavala 400-tinjak radnika, imala godišnje prihode od gotovo 300 milijuna kuna, zavidnu referentnu listu i bila sinonim za gospodarski ponos Bjelovara, danas je očerupana tvrtka bez vrijednosti, s bezvoljnim, neplaćenim radnicima koji na posao idu samo ako ga ne mogu naći negdje drugdje. Priča o propasti tvrtke koju je mnogo teže bilo uništiti nego uspješno voditi, započela je prije gotovo jednog desetljeća, prelijevanjem globalne gospodarske krize na hrvatsko tržište, koju je bivša Uprava na čelu s Vrbovčaninom Markom Rajčevićem u potpunosti odlučila ignorirati. Iako su se uslijed pada građevinskog sektora poslovi ugovarali s minusom ili pozitivnom nulom, a naplata postajala sve teža, nikome tada nije padalo na pamet pozabaviti se smanjenjem troškova jer bi restrukturiranje sa sobom povuklo i one nepopularne mjere poput smanjenja plaća i otkaza, što bi Upravu neminovno dovelo u sukob sa sindikatima.

 Prljavo rublje bivše Uprave

A tada bi na vidjelo vjerojatno počelo izlaziti prljavo rublje – da članovi Uprave primaju plaće i naknade i do 50 tisuća kuna neto mjesečno, da su pojedini članovi Nadzornog odbora u sukobu interesa, da se umjesto po stručnom, zapošljavalo po rodbinskim kriterijima, da se ulazilo u sulude poslovne izlete poput kupovine poljoprivrednog zemljišta u BiH i ulaska u biznis proizvodnje povrća, da se administracija gomilala kao da je riječ o državnoj instituciji, a ne privatnoj tvrtki…
Kladeći se da će kriza u građevinskom sektoru proći jednako brzo i nenadano kao što je i nastupila, bivša Uprava odabrala je “taktiku” sjedenja skrštenih ruku i dodatnog kreditnog zaduživanja radi održavanja likvidnosti.

Dakako, u svemu tome bilo je i objektivnih problema, poput višemilijunskog dugovanja Ingre za posao na zagrebačkoj Areni, gdje je Elektrometal bio jedan u nizu podizvođača radova. Propast Ingre prelila se na Elektrometal, a to nije bio usamljen slučaj. Istovremeno, bivša Uprava ugovorila je tada neke od najznačajnijih poslova u dugoj, 67-godišnjoj povijesti poslovanja. Elektrometal je radio na prvom hrvatskom dizajn-hotelu Lone u Rovinju, dobio je stotinu milijuna kuna “težak” ugovor za izgradnju modernog, “ekološki svjesnog” poslovno-trgovačkog centra Green Gold u zagrebačkoj Radničkoj ulici, uključujući i susjedni hotel Hilton. Investitor koji je gradio Green Gold također je završio u predstečajnoj nagodbi, i to u trenutku kada je Elektrometalu dugovao 60-ak milijuna kuna.

Kreativno knjigovodstvo

Iako je, dakle, posla bilo mnogo, umjesto financijske dobiti, Elektrometal je trpio silne gubitke. Tako je 2009. godine, po prvi puta u povijesti poslovanja, iskazan gubitak od 2,1 milijun kuna, iako će se kasnije pokazati da je riječ o mnogo, mnogo ozbiljnijoj cifri. Već godinu dana kasnije taj gubitak je upeterostručen na više od 11 milijuna kuna, što je na glavnoj skupštini dioničara izazvalo burnu reakciju Vladimira Matjačića, tada drugog najvećeg dioničara Elektrometala, ali ne i onih ostalih koji su se trebali zabrinuti po službenoj dužnosti, poput članova Nadzornog odbora ili predstavnika najvećeg pojedinačnog dioničara, Grada Bjelovara.

Podučena neugodnim iskustvom, bivša Uprava koja nije snosila apsolutno nikakve posljedice nakon katastrofalnog poslovnog rezultata 2010. godine, nakon toga odlučila je kreativnije izrađivati financijska izvješća. Na papiru, Elektrometal je bio u sitnoj dobiti ili sitnom gubitku, dok su se prihodi i dalje povećavali. S obzirom na tešku situaciju u građevinskom sektoru, ali i potpuno nestručnim članovima Nadzornog odbora, koji su tamo “posađeni” po političkom, odnosno radničkom ključu, Uprava je dubioze više nego uspješno nastavila skrivati iduće dvije godine.

Bahato odbili kredit HBOR-a

Konačan pad započeo je u ljeto 2012. godine, kada su banke, laički rečeno, zavrnule pipu. U srpnju spomenute godine, po prvi puta u povijesti, radnicima Elektrometala kasnile su plaće koje su isplaćene tek u listopadu.
U prvom u nizu “posljednjih pokušaja” za spas, bivša Uprava angažirala je konzultantsku tvrtku Pikas iz Zagreba, no mjere koje su zagrebački stručnjaci predložili nakon dubinskog snimanja poslovanja, nikada se, na žalost, nisu ostvarile.
Za sljedeću u nizu slamki spasa pobrinula se bivša bjelovarska gradonačelnica Đurđa Adlešič, koja je organizirala susret bivše Uprave s Antunom Kovačevom, tada predsjednikom Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvoj. Tema je bila kreditna injekcija od čak 60 milijuna kuna, koja bi Elektrometalu dala da dođe do daha, i stekne barem dio vremena potrebnog za restrukturiranje. No, oni koji su bili na tom sastanku kažu da je Rajčević bio prilično nekooperativan te je odbio sve uvjete koji Kovačev postavio, a čak i one banalne, poput oglašavanja prodaje neoperativne imovine.

Predstečajna nagodba na Badnje jutro

Na Badnjak 2012. godine Elektrometal podnosi prijedlog za predstečajnu nagodbu, u kojemu traži da se banke odreknu 30, država 40, a dobavljači 50 posto potraživanja. Iako je pritisak za promjenom Uprave sve jači, gradonačelnik Korušec tvrdi kako Grad Bjelovar, sa “samo” 24,22 posto dionica i dva predstavnika u sedmeročlanom Nadzornom odboru, nema dovoljnu prevagu. Ipak, 12. veljače, kada je u Elektrometalu i službeno započeo postupak predstečajne nagodbe, Marko Rajčević, Ivanka Špehar i Dragica Marić, na nagovor gradonačelnika ipak podnose ostavke.
Zamjenjuju ih Vlado Njegovac kao predsjednik te Krešimir Kranjčec i Željko Maletić kao zamjenici, koji će ostati upamćeni kao pretposljednja Uprava Elektrometala. Kao čovjek iz bankarskih krugova, Njegovac ubrzo uspijeva ishoditi podršku banaka u postupku predstečajne nagodbe, koje su prethodno najavile da će odbiti nagodbu koju je predložila prethodna Uprava. Plan je na inzistiranje banaka bitno izmijenjen, i to na način da se smanji temeljni kapital, da se državi otpiše 70 posto potraživanja, a ostatak pretvori u dionice. Istovremeno, u napornim i dugotrajnim pregovora Njegovac osigurava podršku potrebnog broja dobavljača, što, s obzirom da su se oni morali odreći 70 posto potraživanja, svakako nije bio nimalo lak posao. Za uspješnu nagodbu preostala je “tek” država, od čijih je predstavnika ishođena usmena podrška, uz uvjet da nagodbu prihvate banke.

 Pun ormar kostura

No, dolaskom nove Uprave na vidjelo izlaze kosturi iz Elektrometalova ormara.
Naime, revizijom poslovanja koja je obuhvatila period od 2010. do 2012. godine, ispostavlja se da je ukupni gubitak, umjesto prikazanih 29, iznosio vrtoglavih 93 milijuna kuna.

– Očito je da bivša Uprava nije realno iskazivala podatke – istaknuo je Njegovac na tiskovnoj konferenciji, no njegova izjava, čini se, bila je dovoljno diskretna da ne zainteresira Državno odvjetništvo.
Za sljedeći se pak udarac pobrinuo državni operater plinskog sustava Plinacro, koji je od regulatora, zbog dvogodišnjeg neplaćanja računa koji se popeo na vrtoglavih 16-ak milijuna kuna, zatražio oduzimanje dozvole za opskrbu plinom, jedne od temeljnih djelatnosti Elektrometala bez koje bi nagodba bila nemoguća.

– Netko bi trebao objasniti zašto je Plinacro dopuštao da Elektrometal ne plaća račune dvije godine – naglasio je tada predsjednik Sindikata graditeljstva Hrvatske Ivan Kovačević.

 Zadavljena zlatna koka

Ipak, s obzirom da je osnovna svrha predstečajnih nagodbi u tome da se vjerovnici naplate više nego što bi uspjeli tijekom stečajnog postupka, Njegovac i njegov tim vjerovali su da će uspjeti prebroditi sve probleme, pogotovo stoga što su djelatnosti kojima se Elektrometal namjeravao baviti u budućnosti, prave zlatne koke. Naime, opskrba plinom sama je po sebi profitabilna djelatnost, u montažersko-instalacijskim poslovima Elektrometal gotovo da i nije imao adekvatnu konkurenciju, a u proizvodnji protupožarnih elemenata jedini na tržištu bili su im susjedi iz Metalinda.
No, u predstečajnoj nagodbi Uprava nije mogla ugovarati nove poslove, niti se javljati na natječaje za opskrbu plinom javnih institucija.

 Propasti kumovala i sama država

U ponedjeljak, 10. lipnja 2013. godine u 14 sati, Vlado Njegovac je u dvorani Brijuni Zagrebačkog velesajma okupljenim vjerovnicima ukratko predstavio glavne odrednice Plana financijskog i operativnog restrukturiranja, siguran u njihovu podršku. Uslijedio je hladan tuš – dobavljači i banke dali su zakonski propisanu podršku, no grupa u kojoj su državne institucije hladno ga je odbila s 99 posto glasova protiv.

– Vjerojatno je došlo do šuma u komunikaciji jer smo prethodno ishodili uvjetnu suglasnost Države, čiji su predstavnici rekli da će podržati plan ukoliko ga podrže banke – kratko je izjavio Njegovac. Već idućeg dana Nagodbeno vijeće Financijske agencije obustavilo je postupak predstečajne nagodbe radi isteka zakonskog roka od 120 dana. Žalba Uprave koja je uslijedila, utemeljena na proceduralnom propustu Vijeća koje vjerovnike nije podsjetilo na mogućnost izrade novog Plan financijskog restrukturiranja, pripomognuta političkim lobiranjem i podrškom sindikata, odbijena je dva tjedna kasnije, iako je u međuvremenu postignut dogovor o otplati duga s Plinacrom.

Propala predstečajna nagodba bila je, pokazat će se, posljednji čavao u lijesu Elektrometala, iako će smrt nastupiti tek godinama kasnije. Država se, naime, ubrzo nakon odbijenice ipak predomislila i dala “zeleno svjetlo”, no tada je najveći gubitnik bila INA, čija su potraživanja za isporučeni plin prvo “drastično skresana”, a potom pretvorena u bezvrijedne dionice. INA se na takvo rješenje žalila, a tada je krenuo ping-pong od Trgovačkog suda u Bjelovaru do Visokog trgovačkog suda u Zagrebu koje je prekinula sâma INA, odustavši od žalbe početkom ove godine. Iako se tada učinilo da bi Elektrometal ipak mogao preživjeti, ta je nada kratko trajala.

(I.K)
Kraj za 200-tinjak radnika

Nekadašnja perjanica bjelovarskog gospodarstva, tvrtka koja je uspješno prebrodila pretvorbu i privatizaciju na hrvatski način, gurnuta je u stečaj, odnosno likvidaciju, u godini u kojoj je trebala proslaviti 71. godišnjicu poslovanja. Osim 200-tinjak radnika i njihovih obitelji, koji su definitivno najveći gubitnici u ovoj priči, među najvećima je i Grad Bjelovar, koji ne samo da ostaje bez udjela koji je na vrhuncu poslovanja Elektrometala iznosio 40-ak milijuna kuna, već i bez budućih prihoda od prireza iz radničkih plaća, ali i komunalnih i ostalih davanja iz poslovanja propale tvrtke. Jedan od većih gubitnika svakako je i država, koja će iz stečajne mase izdvojiti omanji dio nekretnina, a zauzvrat dobiti obvezu isplate naknade za nezaposlene putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te dijela zaostalih plaća preko Agencije za isplatu radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca. Gubitnici su i svi poslovni partneri Elektrometala, koji neće uspjeti naplatiti ni lipe, što će i dio njih svakako povući u stečaj ili predstečajnu nagodbu, a gubitnici su i banke, koje u svojim bilancama nekretnine ugašene bjelovarske tvrtke vode po bitno većim cijenama od tržišnih. I dok je gubitnike vrlo lako prepoznati, pronaći krivce za štetu koja iznosi gotovo 300 milijuna kuna, koliko je Elektrometal u konačnici ostao dužan, posao je koji je u Hrvatskoj očito nemoguće odraditi. Krivca, kao i za brojne druge poslovne propasti i potraživanja koja se nikada neće naplatiti, nema.