Supružnici Filipović ovih dana kao da opet proživljavaju svoju mladost. Slušajući i čitajući u medijima priče o sve većem broju mladih ljudi koji napuštaju Hrvatsku u potrazi za boljim životom, sjećaju se vlastite mladosti koja je izgledala gotovo identično. Šezdesetih godina iz rodne Rame doselili su u Predavac kod Rovišća, a onda je 1968. godine Anto Filipović, zbog za njega nepovoljne političke situacije u državi, bio prisiljen tražiti posao u inozemstvu. Već tada Anto je bio oženjen i imao malu kćer, ali okolnosti nisu pitale. Otišao je sam, radio je vrijedno kako bi obitelji omogućio što bolji život, a onda ih je godinu kasnije poveo sa sobom u gradić u blizini Stuttgarta.
-Kako sam vezan za obitelj i za domovinu, svaki odlazak bio je iznimno emotivan za mene, ali i za moje roditelje, braću, ženu i djecu. Na odlazak u Njemačku oduvijek smo gledali kao na privremeno rješenje, stalno čekajući priliku da se vratimo u svoj dom – govori Anto.

Djeca u hrvatskoj školi

Međutim, ostali su ondje gotovo pola stoljeća. Nedugo nakon dolaska zaposlila se i Antina supruga Ana, a ondje su dobili još trojicu sinova. Najteže bi im padali rastanci s njihovom kćerkom koja je već krenula u OŠ Rovišće i za koju su odlučili da je najbolje da nastavi školovanje u miru te ostane živjeti u Hrvatskoj s bakom i djedom. Nakon nje, na red za upis u školu došao je njihov najstariji sin koji je, dirnuvši do suza svoga oca, inzistirao da ga se upiše u školu u Hrvatskoj. Tako je i bilo. Sva djeca Ante Filipovića završila su školovanje u svojoj domovini pa je opet došlo do razdoblja razdvojenosti. Supruga je nekoliko godina provela s djecom pa se opet vratila raditi u Njemačku dok je Ante neprestano radio i dolazio samo povremeno.

Konačno doma

Konačni, dugo očekivani povratak za Anu i Antu dogodio se u lipnju 2014. godine, međutim, ni danas nisu sa svojom obitelji.
– Mi smo se vratili, ali sada je troje djece Njemačkoj, imaju svoje obitelji i rade ondje, samo nam je jedan sin u Bjelovaru. Imamo i šestero unučadi, ali jako smo tužni što smo opet razdvojeni. Cijeli smo život čekali da se vratimo u svoj dom i budemo kao obitelj na okupu, ali jednostavno nije bilo prilike za to – objašnjavaju Filipovići. U Njemačkoj su se, kažu, uvijek osjećali kao stranci. Iako su Hrvati ondje iznimno cijenjeni kao radnici, ipak se nisu mogli oteti osjećaju da su u tuđini, među stranim svijetom. Danas, kada prepričavaju svoju životnu priču, ne prestaju žaliti što su morali otići i provesti život u inozemstvu te na današnje iseljavanje gledaju negativno. Smatraju kako mnogi odlaze iako nisu doista prisiljeni, kao što su oni nekada bili. Mnogi, smatraju supružnici Filipović, danas prelako odustaju.
– Draga djeco, ni u Njemačkoj, a vjerojatno ni drugdje u stranom svijetu, nije lako. Radit ćete kao crvi, bit ćete stranci, a naići ćete na nepoštenje i nepravdu kao i ovdje. Novac nije sve, danas on ne predstavlja puno. Prije se još nekako dalo, stariji Nijemci bi prije dali više za dnevnicu, ali toga više nema, sve je puno stranaca, a vi ste samo broj u nizu – zaključuje Anto.