Kada se gimnazijalac Mladen Gregurić 60-ih godina prošlog stoljeća otisnuo u arhitektonske vode znao je da želi rodnome gradu jednoga dana udahnuti novu vizuru. Umjesto dotrajalih potleušica koje su bile i ruglo i prijetnja zamišljao je budući student stambena rješenja koja bi njegov Bjelovar pretvarala u grad bez premca. Danas, kaže, ne može reći da je posve nezadovoljan, ali daleko je to od onoga što je moglo biti. Tvrdi da je doslovce zbog pojedinačnih krivih mišljenja nekih ljudi Šenoina ulica danas u stanju u kakvom jest.

 Obustava radova

– Da smo htjeli krenuti u drukčijem smjeru dokaz je zgrada koju smo uspjeli napraviti na uglu Šenoine i Šimićeve ulice koju je projektirao kolega Marijan Gezi. Struka ju je jako hvalila. No vječiti se rat vodio s konzervatorima i evo što sada imamo u ostatku Šenoine. Čini mi se da su u ono vrijeme bili i veći problem nego danas. Sjećam se kada se gradio hotel, jedan od mojih prvih radnih zadataka kao građevinskog inspektora, bila je naredba odozgo da obustavim radove, jer je građevinska dozvola izdana bez konzervatorske suglasnosti. Mislim da su kao razlog bile navedene stepenice koje su predviđene na javnoj površini. Jedva su tadašnje općinske vlasti uvjerile odgovorne da grad poput Bjelovara ne može imati samo prenoćište s četiri ili pet soba, tadašnju Zvijezdu i da je to mjesto najbolje rješenje – prisjeća se Gregurić.

Mladi arhitekt po povratku iz Njemačke htio je tamošnja trogodišnja iskustva prenijeti i kod nas te dati poticaj da se stare građevine zamijene novima. Međutim, preteška su bila uvjeravanja da se baš sve ne može ostaviti na starim temeljima i da bi nove građevine bile i ljepše i svrsishodnije. Uspio je, ali dalje od gradske jezgre. Tako je primjerice projektirao tri zgrade u naselju Kralja Zvonimira, zgradu Policijske uprave, I. Osnovnu školu s pripadajućom dvoranom i neke stambene zgrade u njezinoj blizini.

Odustajali i oni s novcem

– Kada bi konzervatori ušli u neku od građevina u zaštićenoj jezgri divili bi se svodovima uvjeravajući struku, dakle što je još apsurdnije svoje kolege s istog fakulteta, da ti izvorni baš moraju biti zadržani, kao da će na novima pisati kada su nastali. Najlakše je zacementirati, a najteže nešto kreativno smisliti. Ja sam uvijek za ovu drugu varijantu. Da je bilo više sluha danas bi svjedočili puno drugačijem Bjelovaru. S više novih i funkcionalnijih građevina, koje siguran sam ne bi bile ovako napuštene i prazne. Jedino je malo lakše bilo kada se obnavljao kakav javni objekt. Privatni vlasnici i s novcem u ruci na kraju bi u toj borbi odustajali – svjedoči Gregurić. Tako je kaže suludost zagovaranja onoga što zapravo nema smisla svima nama priuštilo šetnju uz objekte koji možda nisu potleušice, ali su daleko od onoga što bi išlo u korak s vremenom u kojem živimo.