Bjelovar je 50-ih i kasnijih godina bio središtem mnogih momčadskih, ali i pojedinačnih sportova, poput gimnastike, boksa ili hrvanja. Tako će se tek nostalgičari prisjetiti kako su najpoznatiji u gimnastičarskoj vrsti bivše države bili Bjelovarčani Jurjević i Frančić te da je u našem gradu bilo vrsnih boksača poput Biondića i Novačića, ali i mnogih drugih koji su u različitim sportovima poput atletike postizali zavidne rezultate. Tih se godina, kada je Bjelovar bio gradom sporta u punom smislu te riječi, prisjeća i Dražen Stilinović Stila, jedan u nizu bjelovarskih sportaša, koji je zajedno sa Miroslavom Oppitzom i Vladom Bertićem u Bjelovar donio duh novog i do tada nepoznatog sporta. Bio je to taekwondo, što prevedeno znači udariti nogom i rukom, a riječ je o borilačkoj vještini nastaloj u Koreji, koji prema nekim procjenama danas u svijetu ima preko sto milijuna poklonika. Ali te 1969. Godine, kada su se na bjelovarskim ulicama pojavili prvi plakati za upis na treninge nove vještine, na kojima je pisalo kako je riječ o već poznatom karateu, mnogi su ostali zatečeni, a među njima je bio i Dražen.

Mnogi bi rekli, prvi i najuspješniji bjelovarski učitelj ove borbe, premda će sam kazati kako se ne smatra osnivačem ovog sporta u Bjelovaru, ali svakako njegovim kasnijim promicateljem.
-U početku nisam ni znao što ustvari znači ime tog sporta, ali zajedno s Vladom i Miroslavom priključujem se treninzima. Sjećam se vježbi u hladnoj dvorani kod Pošte, kada smo bosi trčali na snijeg kako bismo barem malo zagrijali noge, ali i onih na pozornici Sokolane koju nam je u nedostatku termina „iznajmio“ Zvonko Iveković, i u Starom kotaru gdje su iz dasaka „vrebali“ čavli. Ili pak onih na tavanu Oppitzove kuće koju je preuredio u vježbaonicu. Kada bih danas to kazao onima koji treniraju u toplim dvoranama i nakon treninga odlaze na tuširanje, a umjesto hlača i potkošulje nose kimono, malo tko bi vjerovao u ovu priču. I tako se postupno rađao novi bjelovarski klub – kaže.

Unatoč tomu, dolaze prva natjecanja i stjecanje borilačkog ugleda…

Bilo je to 1974. u zagrebačkoj „Kutiji šibica“ gdje sam nastupio u poluteškoj kategoriji za klub Dubrava i izborio solidan plasman. U to vrijeme sam studirao na Fakultetu fizičke kulture, potom četiri godine radio na bjelovarskim školama, a mirovinu dočekao u INA-i. Ali, kako se sve u tom, kao i drugim sportovima, mijenjalo, tako je bilo i u ovoj skupini gdje su se natjecali borci od 84 do 127 kilograma. To su velike razlike za udarački sport gdje svaki kilogram više može odigrati presudnu ulogu i kasnije sam, pomalo razočaran novim pravilima koja su na neki način „gušila“ vještinu, sve više počeo razmišljati o trenerskom pozivu.

Nakon početnih iskustava odluka je zasigurno imala čvrsto uporište?

Procijenite sami. „Stvorio“ sam stotine crnih pojaseva radeći s djecom, od kojih su neki postigli izuzetne rezultate. Tadašnja bjelovarska ekipa u dva je navrata osvojila prvenstvo bivše države i niz drugih odličja jer smo radili po mom programu inovacija u ondašnjem standardu borbi. Prisjećam se nekih sjajnih imena, ali i ispričavam onima koje ću nenamjerno zaboraviti. Spominjem odlične borce poput Mate Šijića, Pere Sučića, Josipa i Zlatka Đurkije, Ante Kovača, Dinka Tandare, Ante Berića, Zorana Gašparića, Damira Lauša, Antona Marasa, Nataše Vezmar ili Jasne Lovrin, od kojih su mnogi na prestižnim natjecanjima osvajali medalje, i to samo zato što su bili predani radu. Znam da kao trener nisam bio omiljen jer je kod mene „igrala“ samo disciplina i „izgaranje“ na treningu, što se vidjelo i po postignutim rezultatima u vrijeme vođenja reprezentacije bivše države koji su i danas teško dostižni.

Potom dolaze novi izazovi izvan strunjače?

Nakon položenih ispita 1984. postajem prvi međunarodni sudac na Balkanu i sudim na svim najvećim natjecanjima osim Olimpijade. Promatrajući današnje borbe iz perspektive mojih početaka, držim kako se taekwondo komercijalizirao i postao sportom velikih tvrtki koje određuju pravila igre. Današnji suci su marionete i jedino mogu gledati u ekran jer se svaki udarac elektronski bilježi pod posebnim uvjetima koje određuje računalo, a ne oko iskusnog suca. Zbog bolesti sam se prije nekoliko godina povukao i iz ovog segmenta prisutnosti u tom sportu, a danas sam samo promatrač i blagi kritičar.

Ali to ne zatire sjećanja na brojna putovanja diljem svijeta…

U tom dijelu sam zaista bogat za razliku od onog drugog, gdje je najviše trpjela obitelj, pri čemu se prisjećam jedne od pustolovina koju često dijelim s prijateljima, a sada i vašim čitateljima. Početkom 90-ih trebao sam suditi na Svjetskom prvenstvu koje se održavalo u vijetnamskom gradu Saigonu, ali je moj prijatelj i iskusni turistički djelatnik Vlado Bertić pogrešno napisao kako je moje odredište Hanoi, grad na sjeveru države udaljen 2000 kilometra od mog odredišta. I tu počinju „noćne more“. S malim džeparcem, neljubaznim žiteljima koji za svaku uslugu žele iskamčiti novac, dolazim do „hotela“ u čijim sobama gmize gušteri i restorana meni nepoznate hrane koja je njihova tradicionalna kuhinja. A u njoj se osim čudnih juha s, navodno piletinom, na meniju nalaze domaće životinje poput mačaka, pasa, ali i pečenih štakora. U takvom sam okruženju preživio deset dana, koliko je trajala povratna karta, i gotovo se rasplakao nakon slijetanja u Zagrebu. Iz Svjetske federacije mi nisu zamjerili na tom „gafu“, tako da sam svoj posljednji sudački nastup odradio na Europskom prvenstvu u Rigi 2005. godine, iako ih je bilo i kasnije na nekim drugim natjecanjima.

Na kraju višegodišnje karijere, osjećaš li se bogatim, ponosnim ili…?

Bogatiji sam za mnogobrojna stečena prijateljstva, putovanja i upoznavanje kulturnih i vjerskih različitosti koje nisu tako nepremostive. U drugom smislu, više sam davao nego dobio od sporta koji i danas nosim u srcu i zbog kojeg sam često izbivao iz obitelji. Ali, gledaj, danas kada razgovaramo, slavim 64. rođendan i nitko od svih onih s kojima sam radio ili im pokazivao prve korake u ovom sportu nije došao. Ma, tko se osim moje obitelji više sjeća Stile?