Bjelovarski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata Dražen Slavinić, zauvijek će pamtiti 29. studenog 1991.godine kada je postao najčešće spominjanim pripadnikom protuzračne obrane. Premda će kazati da je tek u večernjim satima, kada su počele pristizati čestitke njegovih kolega, saznao da je s neba nad Đakovačkom Satnicom „skinuo“ neprijateljski avion Mig.

 Raketom „u sridu“

-Moja tadašnja postrojba, Samostalni raketni bataljun, bio je na osiguranju naših branitelja koji su vozili naoružanje za Vukovar. U blizini Đakova tijekom ranih poslijepodnevnih sati pojavio se neprijateljski avion koji je raketirao kolonu i potom se vratio dolazeći suprotno od sunca. Ispalio sam raketu „Strijela 1“, ali zbog njene „dimne zavjese“ nisam znao jesam li ga pogodio. Pilot je iskočio, a kasnije smo saznali da je riječ o rođenom Đakovčaninu koji je razmjenjen za 86 naših ratnih zarobljenika – priča Dražen.

Ratište istočne Slavonije ubrzo je zamijenio drugima, ali kao pripadnik 202. zagrebačke topničko-raketne brigade kojoj je pristupio zajedno s bratom Zdravkom i prošao ratišta od Lipika, Pakraca pa sve do Dubrovnika. No, kako će sâm kazati, neprijateljski avioni nisu više letjeli nisko, kao da su njihovi piloti znali da ih negdje prate Dražen i njegovi drugi suborci.

-Ta se tvrdnja može činiti bajkovitom, no nakon „đakovačke“ epizode i oni koji su slali avione na borbene zadatke te 1991. su naučili lekciju kako se nad hrvatskim nebom više ne mogu izvoditi „akrobacije“, već svakog nepozvanog gosta očekuje žustar odgovor naše protuzračne obrane – dodaje Dražen.

Premda je 1995. nakon završetka akcije „Oluja“ mogao ostati u uniformi, ipak odlučuje krenuti vlastitim putem, vjerujući kako će s brojem dana provedenih na prvoj crti bojišnice poput mnogih drugih brzo priskrbiti mirovinu, ali se ipak prevario.

Mirovina gorkog okusa

-Punih pet godina sam prikupljao dokumentaciju i čekao na brojne preglede da bih tek 2010. dokazao kako ipak imam pravo na koliko-toliko dostojanstveni tretman. Do tada sam preživljavao sa 300 kuna invalidnine i sakupljao staro željezo, vjerujući kako će ovoj agoniji uskoro doći kraj. Danas kao 40-postotni invalid Domovinskog rata primam mirovinu od 2.800, a moj brat koji je zajedno sa mnom prošao sva ratišta, živi sa 600 kuna opskrbnine. O tome što će biti poslije nisam razmišljao ni kada sam krenuo u rat, vjerujući kako ćemo bolje živjeti i da je najvažnije sačuvati čisti obraz. Zato umjesto žalopojki nad proživljenim samo pozdravljam sve moje suborce, a ponajprije članove Udruge hrvatskih ratnih veterana koji su mi poklonili električni skuter s kojim sam ipak „bliži“ prijateljima i svim ljudima koji me još uvijek prepoznaju – na kraju će Dražen.