Premda Dragu Gambirožu, nekadašnjeg direktora Fine, poznajem više od dva desetljeća, naši su razgovori uvijek imali „službenu“ razinu i konačno sjedamo za stol u opuštenijoj atmosferi kako bi čitateljima otkrili i neke nepoznate detalje iz njegova života. Ono što me cijelo vrijeme „kopkalo“ bilo je njegovo prezime pa razgovor počinjemo upravo tom nedoumicom koju je već vjerojatno bezbroj puta razjašnjavao nakon dolaska u Bjelovar 1982. godine.
-Riječ je o prezimenu talijanskog porijekla koje je u prijevodu malo slavenizirano pretvaranjem slova „z“ u „ž“ . Naime, moj pradjed je koncem 19. stoljeća doselio u mjesto Potkonje koje se nalazi u blizini Knina i na tom je području kasnije nastalo više obitelji, pa „dolje“ i danas žive moj brat i sestra – pojašnjava.

Nesuđeni agronom

Tako je Knin u kojem je završio osmoljetku i Gimnaziju postao Dragin zavičaj koji je napustio 1969. odlaskom na fakultet za čiji je upis vezana anegdota koja bi se mogla svrstati u rubriku „vjerovali ili ne“.
– Otac koji se bavio vinogradstvom predodredio je i moj ostanak u tom poslu, ali kako sam bio odličan učenik, „pao“ je dogovor s bratom da me krišom upiše na agronomiju. Kako baš nije dobro poznavao Zagreb, izašao je jednu tramvajsku stanicu ranije i umjesto na agronomiju upisao me na ekonomiju. Veselo se vratio kazavši kako je sve u redu, ali kada sam vidio „papire“ pitam ga: „Pa, zar se nismo dogovorili za agronomiju?“, a on će na to „Ma, to ti je isto!“. I tako sam zahvaljujući bratu, umjesto poljoprivredni stručnjak, „greškom“ postao ekonomist – kroz smijeh će.
Kako bilo, 1969. dolazi u Zagreb do kojeg se u to vrijeme vlakom iz Knina putovalo više od 10 sati i postaje stanarom studentskih domova. Život mu olakšava kredit kojeg je „zaradio“dobrim ocjenama, a za razliku od nekih drugih, kući odlazi dva puta godišnje. Ali, dočekala ga je i uzavrela atmosfera studentskih nemira i svih događaja tijekom Hrvatskog proljeća kojima je i sam bio sudionikom.

Studentske godine

-Jedan od kolegija na fakultetu držala je pokojna dr. Savka Dabčević Kučar, ali i danas tvrdim kako o nacionalizmu nije bilo ni riječi, nego su motivi studentskih nemira bili sasvim drugačiji. U prvom je planu bila ekonomska nejednakost pa su tadašnji lideri Savka, Mika Tripalo i Pero Pirker isključivo podupirali težnje za ekonomskom neovisnošću Hrvatske koja je, bez obzira na veliko učešće u saveznom budžetu, od toga imala malo koristi. A što se tiče raspirivanja međunacionalne mržnje mogu potvrditi da tada u Kninu nije bilo trvenja između Hrvata i Srba, a jedini antagonizam je vladao između navijača Hajduka i Crvene zvezde – dodaje.
Fakultet završava 1974., seli u Viroviticu, odakle je i supruga, gdje dvije godine radi na Ekonomskoj školi, potom odlazi u vojsku u Kosovsku Mitrovicu i nakon povratka se zapošljava u tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva, odakle prelazi u bjelovarsku filijalu na mjesto inspektora interne i eksterne kontrole.

Bjelovarska priča

-Bio je to profesionalni i društveni napredak koji povezujem s dolaskom u sredinu koja, u što sam se brzo uvjerio, prihvaća nove ljude. Premda sam i od ranije imao dosta poznanika, dolaskom u Bjelovar njihov se broj povećavao, a u širokogrudnost stanovnika uvjerili smo se Zlatko Ivičić i ja kada smo početkom 90-ih otvorili račun za obnovu spaljene crkve sv. Ante u Kninu. Građani su uplatili preko 400 tisuća kuna, što znači kako je Bjelovar praktično obnovio tu crkvu. Prekrasna je to gesta koja na najbolji način pokazuje veliko srce mojih sugrađana – priča.
No, i njegov bjelovarski angažman izvan profesionalnih obveza nije ostao nezamijećen, premda će kazati kako se uz malo više razumijevanja i političke volje moglo više napraviti u rukometnom, a pogotovo plivačkom klubu.
-Bio sam članom uprave RK Bjelovara kada se počelo razgovarati o iskoracima prema profesionalizmu u segmentima funkcioniranja kluba, ali opet su prevladali neki osobni interesi. Ne nosim ni dobra iskustva i u vremenu manadata predsjednika Plivačkog kluba kada smo imali 200 djece plivača, a njih 400 godišnje je završavalo školu plivanja. Tada smo željeli animirati političke i gospodarske strukture za gradnju zatvorenih bazena po uzoru na model Čakovca koji je podrazumijevao mala ulaganja, ali ipak nismo uspjeli – nastavlja.

Nekad i danas

Uz to, otvoreno će progovoriti i o bjelovarskom gospodarstvu s početka 80-ih godina i još nekim detaljima tadašnjeg poslovanja poduzeća, povlačeći usporednicu sa sadašnjim vremenom.
-Bjelovar je bio gospodarski razvijen grad s visokom stopom zaposlenosti. Tada je bilo nezamislivo isplatiti plaće bez uplate doprinosa, ili ne platiti isporučenu robu u zakonskom roku, što je danas postalo gotovo praksom. Sustav poslovanja je bio daleko uređeniji i, možda sam pomalo subjektivan, ukidanje Službe društvenog knjigovodstva koja je imala svoju ulogu ne samo u platnom prometu nego i kontroli pokazalo se kontraproduktivnim. Naime, za sve transakcije su postojale šifre i na razini republike se znalo što je, kome i zašto nešto plaćeno. Danas takav sustav ne postoji i očito je nekome bilo u interesu gašenje ove institucije koja je imala i svoju savjetodavnu funkciju, pomažući gospodarstvenicima u rješavanju nekih problema, a da se pri tome ne ogriješe o zakon – tvrdi.

Mir u Jabučeti

Tih će se vremena prisjetiti tek za ponekih druženja sa prijateljima u klijeti koju je prije odlaska u mirovinu kupio u Jabučeti gdje uživa uzgoju pčela, 60-ak loza „direkta“ i ponešto voćaka.
– Preuredio sam tipično podravsku klet s „ganjkom“, zemljanim podom i „podsjekom“ gdje pronalazim svoj mir. Navrate stari prijatelji na poneku radnu akciju koja ne traje dugo, ali to je samo povod za druženja bez kojih bi se i mirovina pretvorila u monotoniju – na kraju će Drago.