Poslije smrti supruga Branka 2009. godine, Vesna Marinkov nastavila je obiteljski posao ekološke proizvodnje voća i povrća u Kraljevcu kod Rovišća. Danas na oko 800 kvadrata zemlje ova vrijedna i svestrana žena, inače po struci veterinarka, nema što nema. Od trajnica, šparoga do graška, mahuna, osam sorta rajčica, za koje ima svoje sjeme. Na svom imanju Vesna sadi i luk, ciklu, mrkvu, pastrnjak, kelj, zelje, brokulu, bundeve te još dosta drugog povrća, ali i voća. Povrtne prerađevine od onog što izraste na njezinoj zemlji posebna su priča.

Promocija eko proizvoda

U struci nije dugo radila i kada je s pokojnim suprugom odlučila napustiti grad i otići na selo, jer Vesna je rođena Zagrepčanka, sve je za nju bilo novo. Učila je, kaže, uz pomoć literature, Interneta i iskustva. Nabavili su tako Marinkovi mehanizaciju – traktor, kopačicu i malu frezu, kojima se gospođa Marinkov i danas služi. Odmah se odlučila za ekološku proizvodnju pa je ubrzo sudjelovala i u osnivanju udruge “Eko kultura” u kojoj je i danas blagajnica.

Ukusne prerađevine

Kako kaže, cijele godine na imanju ima posla. Kada ne radi na zemlji, prerađuje voća i povrća. Uz standardne uratke poput ajvara, paradajz sosa, ukiseljene cikle i paprike, police u malom skladištu – smočnici puni bočicama s pekmezom od malina i šljiva, a kao poseban specijalitet navodi sušene rajčice na suncu.
-To je veoma jednostavan i ukusan prilog. Rajčica se suši na suncu tri dana i onda se stavlja u maslinovo ulje – priča nam Vesna.
Pokazuje nam i sir od dunja. To je „slatko“ koje također rado napravi, kao i slatko – kiseli umak od đumbira, luka i bresaka. S ponosom kaže da sve sama uzgaja.
-Puno je tu posla. Intenzivno krećem s poslom već u ožujku, s mojim flancima u plasteniku. Posao se nastavlja u proljeće kada sve ide u zemlju, od luka do graška. Onda u travnju i svibnju krene trava, pa sam svaki dan u vrtu. I onda krene spremanje zimnice. Već sam sto puta rekla da ću smanjiti vrt i ostaviti zemlju neobrađenu, a onda mi je žao. I tako svake godine krećem ispočetka. I na kraju mi nije žao – zaključuje naša sugovornica.