Danica Margetić se bez sumnje svrstava red bivših profesora bjelovarske Gimnazije za koje će mnoge generacije učenika kazati kako je ova škola zahvaljujući upravo njima postala glasovitom obrazovnom ustanovom. U njenim je razredima provela punih 45 godina, od čega 33 kao profesorica kemije koju je kao odlična učenica nakon oslobađanja polaganja mature upisala 1960. godine.

-Uživala sam u predavanjima profesora Blage i upisala Tehnološki fakultet ni ne znajući što je kemija. Na prvo predavanje se nije moglo ući od brucoša i da sam kojim slučajem upisala medicinu, što je bila želja mojih roditelja, i vidjela isti prizor, smjesta bi se pokupila i vratila u rodni Galovac. Ali, kemija je bila isključivo moj izbor. U vrijeme upisa inženjeri su bili traženi, no četiri godine kasnije više nije bilo tako, a kako mi se nije odlazilo iz Bjelovara, pokucala sam na vrata tadašnjeg direktora Gimnazije Ivana Volodera i 1967. po prvi puta ušla s dnevnikom u jedan tadašnji maturantski razred koji mi je dala profesorica Supančić, počinje svoju priču prof. Margetić.

Možda bi bila „lakša“ premijera u nižim razredima?
Sumnjam, jer sam bila „oboružana“ savjetima ondašnjeg tajnika škole Modrovčića i u metodičkom dijelu prof. Vusića, ali su mi najviše pomogla sjećanja na to kako su moji profesori Gregurić, Tvrtković i drugi radili u razredu, i jednostavno sam prisvojila dio njihova iskustva. Kada nekome nešto nije bilo jasno, a ni ja nisam znala odgovor čega me nije bilo sram, najavila sam ga idući sat, ali smo razjasnili zagonetku. A da sam bila na dobrom putu, kasnije je potvrdila i moja bivša učenica, a potom i kolegica, kazavši kako i ona radi na isti način.

Kemija se baš ne ubraja u grupu pretjerano omiljenih predmeta…
Teško je generalizirati, ali sve učenike, bez obzira na razinu predznanja, sam pokušavala zainteresirati za gradivo. Pri tome je važno procijeniti one koji mogu naučiti a neće, za razliku od onih koji žele, a to ipak ne mogu, pri čemu sam uvijek pomagala ovima drugima koliko se moglo na školskom satu koji je bio prekratak. Stoga smo posjećivali osječku Tvornicu šećera ili sisačku rafineriju, za što sam u jednoj generaciji nagrađena sa šest inženjera kemije. Primjerice, moj „problem“ je bio hrvatski jezik kojeg sam se bojala „k’o živog vraga“, a jedinu jedinicu dobila iz lektire zbog nepročitanog „Don Quijota“. I nije preostalo ništa drugo do uzeti knjigu u ruke, pročitati ili naučiti za „četvorku“, a prof. Gregurić je znao cijeniti taj trud.

Na učeničkoj ljestvici strogoće zauzimali ste prilično visoko mjesto.
Bila sam stroga, ali pravedna i cijelo vrijeme profesorske karijere pazila da ne povrijedim ni jednog učenika. Znala sam nagraditi marljivost koju držim vrlinom i pomoći onima koji su je trebali steći, ali ponekad je i to bilo teško, pa su neki roditelji pokušavali „ispod stola“ ishoditi prolaznu ocjenu što sam listom odbijala. No, u razredu je ipak važniji profesorski autoritet za čije stjecanje nema recepta i ovisi isključivo o osobi. Valja dobro procijeniti kada se spustiti na učeničku razinu, a u kojim trenucima pritegnuti uzde. Zato za cijelo vrijeme provedeno u razredu nisam doživjela nepodopštine, izuzev u slučaju jednog učenika koji je kroz razredni prozor tijekom nastave psovao i galamio, da bi se sve smirilo i bez policije koju umalo nisam pozvala.

Na satovima se često rade „opasni“ pokusi. Je li bio nekih neugodnih situacija?
Prije izvođenja profesor mora ostati u razredu, a mene je nakon što je sve bilo spremno za jedan pokus preko dežurnog učenika pozvao direktor Voloder. Nisam otišla, pravdajući se pokusom, dok nije osobno došao po mene i nakratko sam napustila kabinet rekavši učenicima da ništa ne diraju. Ipak, jednom od znatiželjnih je u oči prsnula natrijeva lužina. Kada sam se vratila, ostala sam šokirana, poslala ga na ispiranje i potom liječniku. Srećom, sve je dobro prošlo, jer bih u suprotnom završila u zatvoru.

Postoje li razlike u generacijama „starih“ i „novih“ učenika?
Možda će se netko naljutiti ako kažem da su djeca dobra, ali su roditelji upitni. I to zato što velik broj njih želi preko djece dosegnuti vlastite neostvarene ambicije. Tu obično nastaju problemi. Uz to, zbog radnih obveza posvjećuju im sve manje pažnje, što djeca ponekad znaju i iskoristiti. Tako se jedna majka na informacijama požalila da sin satima drži otvorenu knjigu u rukama, a ima slabe ocjene. Kako su se u to vrijeme knjige zamatale u pak-papir, savjetovala sam da provjeri koja se knjiga krije iza omota, jer sam se prisjetila kako sam i ja nekada „zabušavala“ na isti „štos“. U današnje vrijeme sveopće dostupnosti, čini mi se kako je i manje međusobnih druženja. Kako sam u školu putovala vlakom nekolicina nas je do polaska znala napisati zadaću ili smo jedni drugima pomagali u savladavanju gradiva. U to vrijeme nije se smjelo kročiti u lokale pa često volim kazati kako se tada nije ulazilo u gostionice zbog profesora, a kasnije jer su u njima sjedili đaci.

Pamtite ranije obrazovne modele, a zasigurno pratite što se događa danas?
Kako sam predavala u različitim školskim sustavima, sa sigurnošću tvrdim da je tzv. šuvarica bila katastrofalni model. Kritična sam i prema današnjoj državnoj maturi koja je nepravedna prema djeci iz strukovnih ili nekih drugih škola, s obzirom da se polaže prema gimnazijskom programu. Primjerice, hrvatski jezik je u svim školama isti, ali je nemoguće u svakom razredu odraditi određenu nastavnu jedinicu. Ogorčena sam i događajima oko kurikularne reforme u kojoj se, nakon što je dio stručnjaka već odradio veliki dio posla, traži nova grupa i tako u nedogled, a obrazovanje i dalje „tapka u mjestu“. Zato, hvala Bogu da više nisam u školi.

Odlazak u mirovinu bio je „bezbolan“ ili…?
Nije me „hvatala“ kriza jer za nju nije bilo vremena, premda su prvi dani bili pomalo čudni bez rasporeda sati. U oproštajnom govoru sam obećala kolegama da ću barem jednom tjedno doći na kavu, ali ni izbliza nisam održala obećanje. Jednostavno prođem pored zgrade kao da u njoj nisam provela tolike godine života. Zato svaki put kada prolazim pokraj Srednjoškolskog centra zastanem, gledam tu mladost i uživam. Eto, a sada bi za kraj mogli nazdraviti jednom „domaćom“, ili kako bi ja to stručno kazala – C2H5OH.