Subota 19. veljače 1972. godine za nas Bjelovarčane nije bila tek jedan u nizu datuma u kalendaru, već dan kada su sve misli bile usmjerene prema Dortmundu, gdje su naši rukometaši igrali finalnu utakmicu Kupa europskih šampiona protiv, tada još uvijek najbolje ekipe na svijetu, njemačkog Gummersbacha. O utakmici se pričalo na svakom koraku, od placa do Narodne kavane, u školi, na poslu, a u zraku je „visilo“ samo jedno pitanje – hoće li naši dečki pobijediti te „strašne“ Nijemce i to na njihovom terenu. U mnogim domovima već od ranog jutra su počele pripreme za početak susreta zakazanog u 18 sati jer izravni prijenos je malo tko gledao bez podrške prijatelja ili susjeda pa je u kuhinjama vladala atmosfera slična onoj za rođendanske ili neke druge proslave. Iz pećnica su kao na tekućoj vrpci izlazili kolači i pečeni krumpiri s mesom, dok su se muški članovi obitelji dali u potragu za vinom i pivom s kojim će na kraju slaviti ili tugovati. Sjećam se kako je nekih dva sata prije početka utakmice na vrata pozvonio susjed Martin psujući trgovce: „Obišao sam sve dućane i više nigdje nema vina. I kak’ da sad gledam utakmicu?“ Naravno da je dobio svoju stolicu ispred televizora, a revanširao se bocom Cherrya koja je bila dobrodošla za „zagrijavanje“. Baš kada se početak utakmice počeo opasno približavati, morao sam navijačkoj družini „skoknuti“ po još koju kutiju cigareta i na korzu svjedočio gotovo nevjerojatnom prozoru. Od čitaonice do Gimnazije nigdje „žive duše“, tek pokoji pas lutalica, park sablasno prazan, kao da je sve stalo u iščekivanju rukometnog obračuna nakon kojeg će Bjelovar postati rukometni centar svijeta.

Slavlje za pamćenje

I konačno, poznati glas komentatora Bože Sušeca i početni zvižduk danskih sudaca Rodila i Ovdalla podižu atmosferu u dnevnom boravku do usijanja. Grizu se nokti, duhanski dim se može rezati „na kocke“, izmjenjuju se pljesak i pokoja psovka, ali poluvrijeme završava neodlučenim rezultatom 9:9. Nije da smo nezadovoljni, ali muči nas samo jedno pitanje; jesu li „Švabe“ igrali sa sto posto snage ili smo ipak pronašli lijek i za njihovu nepobjedivost. Drugo poluvrijeme potvrđuje ovo potonje, odlazimo na dva, tri i četiri gola razlike i više nitko ne sumnja da ćemo postati prvaci Europe. A sa zvukom sirene počinje do tada neviđena euforija jer se u rukometnu povijest bilježi rezultat 19:14 za ORK Partizan. Iz stanova se ore pjesme, staro i mlado izlazi na ulice, „padaju“ zagrljaji i poljupci sa znanima i neznanima. Bjelovar jednostavno „luduje“ od sreće koju će sa svojim dečkima podijeliti tek sutradan nakon njihova povratka, kada ih je na aerodromu dočekalo oko četiri, a u gradu 10 tisuća Bjelovarčana. Bio je to doček za pamćenje koji nikada prije, ali ni kasnije nikome nije priređen.
Danas, nepunih 45 godina kasnije, ponovo se vraćamo na taj najsjajniji datum bjelovarskog sporta, i to kroz prisjećanja nekih od sudionika ove velike pobjede, trenera prof. Željka Seleša, Hrvoja Horvata Cvebe, Miroslava Pribanića Rabana i Nedjeljka Prodanića Neše. Bez obzira na blistave igračke karijere, sva trojica trenera Seleša oslovljavaju sa „vi“ i kao nekada na klupi pažljivo slušaju svaku njegovu riječ. Govorim u sebi, vidiš ti kako se još uvijek zna tko je bio tko u toj sjajnoj momčadi gdje je riječ „Starog“ bila jedini zakon, a željezna strogoća se, kada je to trebalo, izmjenjivala s očinskim savjetom.

Bjelovarska „pila naopako“

-Žao mi je što ću ovo kazati, ali pobjeda u Dortmundu je bila naš najveći uspjeh, i od tada je počela propast bjelovarskog rukometa. Nikome neću ništa reći osim da pamtim ljude koji su zdušno radili za naš klub i danas ih više nema – započinje prof. Seleš, i odmah se vraća na malo poznate detalje koji su prethodili finalu.
-Nakon polufinala protiv moskovskog MAI-a, u kojem smo i bez Albina Vidovića uspjeli sačuvati razliku iz prvog susreta, pokojni Maks Šminderovac, Jandro (Zvonko Jandroković), Cveba i ja putujemo u Bratislavu gdje je Gummersbach igrao drugo polufinale protiv Slovana i stižemo tek na drugo poluvrijeme. Glavni „krivac“ je bio Cveba koji je u međuvremenu pustio brkove pa smo čekali da carinici donesu žilete i tek nakon brijanja nas puštaju preko granice. Nismo puno vidjeli, ali nam je trener Slovana kazao da su Nijemci sigurni u pobjedu što je posebno razljutilo Maksa i već se osjećalo kako se budi naš poznati inat. U Bjelovaru je atmosfera već bila uzavrela pa odlazimo na Pohorje, a potom prihvaćamo ponudu njemačkog kluba HSV koji nam je platio pripreme i organizirao tri utakmice sa tamošnjim klubovima. Naravno da su u prvom redu sjedili članovi stručnog stožera Gummersbacha kojeg je trenirao Đorđe Vučinić i pažljivo promatrali našu igru. Ali, ni mi nismo bili od jučer. Radili smo nemoguće rošade u momčadi stavljajući Cvebu na krilo, Jakšu (Jakšekovića) na vanjskog pa je momčad izgledala „raštimano“, a Nijemci bili još sigurniji u pobjedu – priča prof. Seleš.

Nemoćni Hansi Schmidt

U tamošnjim medijima već su se počeli pojavljivati naslovi o „lakom poslu“ s tamo nekim Bjelovarčanima, koji su mudro šutjeli i samo čekali trenutak kada će pokazati tko je rukometni „gazda“ u Europi. Hrvoje Horvat još i danas se prisjeća huka 13 tisuća gledatelja koji je s tribina Westfallenhalle dopirao do Partizanove svlačionice.
-Mi smo ipak bili već iskusna momčad i nismo osjećali strah, a dodatna inspiracija dolazila je od naših bjelovarskih navijača i „gastarbajtera“ koji tijekom utakmice nisu štedjeli grla. Znali smo da je naš najjači adut igra koju su protivnici teško “čitali“. Nismo igrali prema poznatim šablonama, već u svakom trenutku improvizirali jer smo imali vrhunske igrače. Oni su svoj napad gradili i po dvije minute, dok smo mi ekspresno uzvraćali jer nisu mogli postaviti obranu kako bi spriječili naše napade koji su dolazili sa svih strana – priča Cveba koji je na utakmici postigao četiri gola.
Premda nitko od tadašnjih igrača neće kazati tko je bio najbolji, pripisujući uspjeh cijeloj momčadi, lavovski dio posla obavio je Miroslav Pribanić.
-Trener Seleš mi je prije utakmice kazao da ću čuvati njihovog najboljeg igrača, dvometraša Hansija Schmidta protiv kojeg sam već igrao i znao sve njegove dobre i loše strane. Nismo se „tukli“, nego sam pravovremenim izlaženjem jednostavno „ukočio“ njihovu glavnu polugu – prisjeća se.
-Ma, Raban ga je napravio nemoćnim i taj „strah i trepet“ vratara se nije naigrao u finalu i sigurno je još dugo pamtio „lekciju“ – uskače Nedjeljko Prodanić.
Trener Seleš potvrdno kima glavom, ali ipak vraćamo film na kraj prvog poluvremena, pitajući što je rekao igračima prije odlučujućeg nastavka.

Nije gotovo kad je gotovo

-Bili smo zadovoljni rezultatom, a pogotovo činjenicom da su protivnici sve nervozniji jer očito nisu očekivali tako tešku utakmicu. Rekao sam dečkima da nastavimo istim tempom jer, nemam što kriti, Partizan je ipak bio bolja momčad od Gummersbacha, samo što su oni bili cjenjeniji od nas – kaže rukometni lisac Seleš. I sad,“kopka“ me pitanje zašto poput mnogih drugih trenera nije „skakao“ s klupe, dijelio savjete igračima, nego mirno sjedio i tu i tamo nešto gestikulirao. Očekivao sam mali elaborat, a za uzvrat dobio „Selešovski odgovor“: Sve sam dečkima rekao na treningu.
Kako se utakmica bližila kraju i postajalo sve izvjesnije da su „Gumići“ na koljenima, klupa na kojoj je sjedio i Nedjeljko Prodanić počela je slaviti, ali…
-Dobili smo mrki pogled i oštru naredbu trenera: „Sjedi dolje…“. Kod Seleša utakmica, bez obzira na poznati ishod, završava sa zvukom sirene. Nema slavlja dok trener ne kaže da je gotovo. Inače, to je bila prva rukometna utakmica odigrana pred više od 10 tisuća gledatelja, a kao i svi, sjećam se da nas je na završetku publika nagradila pljeskom. Jedini koji nije uspio izdražati do kraja bio je tadašnji predsjednik kluba Milan Usumović koji je sa stola zgrabio pehar i s njime prije proglašenja pobjednika kao u bunilu šetao dvoranom – prisjeća se Nešo.

Dortmundski urnebes

Neki od bjelovarskih navijača koji su došli bodriti naše dečke ispredaju priče o slavlju koje je uslijedilo na ulicama, dortmundskim barovima i hotelima, što je bila tek uvertira za ono što je uslijedilo na zagrebačkom aerodromu Pleso. Ali, dok su se otvarali šampanjci, našeg Cvebu su „uhapsili“ producenti njemačke televizije.
-U studiju koji se nalazio u Wiesbadenu „vrtjeli“ su se isječci s utakmice i u automobilu koji nas je vozio bili smo njemački vratar Kater i ja sa suprugama. Dok su oni tugovali, Dunja i ja smo „pucali“ od radosti i nakon razgovora morao sam Kateru pucati sedmerce. Jednog sa slabašnim šutom sam zabio i bilo mi je malo neugodno, ali drugi sedmerac je obranio pa je sve ispalo sportski, premda sam ostao uskraćen za slavlje s momčadi i navijačima – dodaje Cveba.
Što se sve događalo u nedjelju 20. veljače 1972. posvjedočit će neke od sačuvanih fotografija i detalji koje pamte naši dečki.

Duboki naklon prvacima

-To je bilo nešto veličanstveno. Kada je autobus s kolonom automobila prolazio kraj nogometnog stadiona u Maksimiru gdje je Dinamo igrao utakmicu, spiker je pozvao navijače na južnu tribinu odakle su nas pozdravljali, a u svakom mjestu do Bjelovara, bez ikakve organizacije, dočekivali su nas uz cestu razdragani mještani, ali glavno je tek uslijedilo na bjelovarskom Korzu. Autobus se jedva probijao do Narodne kavane, a nas su navijači iznosili na ramenima. Nismo se osjećali velikima nego ponosnima jer smo ipak mi, dečki iz susjedstva, ostvarili ono u što smo zajedno s navijačima vjerovali – kažu naši sugovornici. Koliko je to bilo vrijedno, na kraju će u jednoj rečenici legendarni Cveba.
– Zajedno s Rabanom i Albinom osvojio sam zlatnu medalju na Olimpijadi 1972., što je san svakog sportaša, ali ovo s Partizanom ostaje mojom najvećom sportskom pobjedom – kaže.

(Tekst u kojem se prisjećamo najvećeg uspjeha bjelovarskog rukometa i sporta posvećujemo i trojici preminulih igrača koji su igrali u finalnoj utakmici, Vladimiru Smiljaniću Baburi, Ivanu Đurancu Đuri i Željku Jandrokoviću Zecu.)
Zlatna generacija bjelovarskih rukometaša

Mladen Martinović, Dragutin Matić, Marijan Jakšeković, Zvonko Jandroković, Željko Seleš, Boris Bradić, Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Željko Nimš, Albin Vidović, Nikola Hasan, Milan Usumović, Ivan Đuranec, Josip Pećina (stoje): Miroslav Milinović, Nedjeljko Prodanić, Vjekoslav Šminderovac, Željko Jandroković, Vladimir Smiljanić (čuče)