Ako se dio bjelovarske povijesti slastičarstva veže uz obitelj Smolić, koja je bila gotovo institucijom gradskog „slatkog života“, bilo je pitanje hoće li se nakon njih pojaviti netko pod čijom će se rukom nastaviti slijed legendarnih kremšnita, išlera, šaumpita ili raznih torti u čijim su okusima Bjelovarčani deseteljećima uživali. Nije riječ samo o tome, nego i o svojevrsnom standardu spravljanja kolača koji se pokušavao imitirati i u kućnima kuhinjama, s manje ili više uspjeha, uz konačni sud kako nisu „kao Smolićevi“. Sad, trebalo je poprilično odvažnosti, da ne kažemo drskosti, doći u Bjelovar i otvoriti slastičarnu i nastaviti tradiciju koja se kao i svaka druga teško ruši, ali nije toliko ni čvrsta da ne bi pokazala poroznost. Upravo to je napravio naš sugovornik Božidar Zagorec koji već desetljećima našim sugrađanima život čini „slađim“ pa koliko god to bio tek samo trenutni osjećaj ugode.

Umalo postao aviomehaničar

Kao jedno od 12-ero djece u obitelji iz Završja Belečkog u Zagorju, nije imao previše vremena za odluku o budućem zanimanju jer je tih 70-ih godina izbor bio poprilično skučen.
-Otac je bio rudar i zajedno s majkom još radio na škrtoj zagorskoj ilovači, ali nekako smo ipak uspjeli spajati kraj s krajem. Kako je razlika između najstarijeg i najmlađeg brata bila 22 godine, oni stariji su već počeli raditi i svakog prvog u mjesecu se ipak neki dinar „dosmicao“ u kuću. No, nakon osmoljetke i ja sam morao izabrati zanimanje. U to vrijeme je bilo popularno otići u zidare, električare ili automehaničare, ali čitajući jedan od letaka tadašnje vojske koji su kružili školama, odlučio sam postati aviomehaničar – prisjeća se.
No, sve planove je „pokvario“ jedan od braće koji je već radio kao pekar, na čiju preporuku odlazi u Zagreb za šegrta u jednoj slastičarnici i istodobno upisuje Ugostiteljsku školu.

Slastičarske tajne

-Tu sam naučio sve tajne posla, ali u početku nije bilo lako. Prvih mjesec dana šegrtovanja čistili su se podovi i pralo posuđe, potom je počelo postupno upoznavanje sa izradom krema za pojedine slastice, dok smo tek u trećoj godini počeli rezati torte i ukrašavati kolače. Sve se u to vrijeme radilo ručno, a gazda Beloš, koji je učio zanat kod mađarskih i austrijskih majstora, tražio je preciznost i poštivanje redoslijeda priprave svakog kolača, i to je ustvari bila škola gdje se najviše moglo naučiti. Dio tog iskustva sam primijenio i za svojedobnog angažmana u bjelovarskoj Ugostiteljskoj školi iz koje je izašlo dosta dobrih slastičara – priča Božo.
Nakon završetka škole, u Zagrebu ostaje još desetak godina i zajedno s prijateljima, poslije također poznatim slastičarima Biškupom i Vincekom, razmišlja o novim poslovnim izazovima među kojima odabire Bjelovar.

Tisuću kolača dnevno

-Te 1979. u gradu je bilo pet slastičarni, a Smolićevi su već polako razmišljali o zatvaranju svoje slastičarne koju sam kanio kupiti. Kako se nismo dogovorili, otvaram lokal na uglu današnje Rusanove i Jelačićeve, i to bez velikih očekivanja, ali sam se prevario. Premda smo bili izvan centra grada, o našim kolačima i sladoledu ubrzo se pročulo i Bjelovarčani su se naprosto zaljubili u naše kremšnite, šaumpite „boemke“ i sladoled, i to ponajviše stoga što je sve bilo rađeno od „prirodnih“ sastojaka. Nećete vjerovati, ali tada sam kao 26-godišnjak dnevno pripremao po 1000 kolača i samo bih nakon 48 sati posla malo pridrijemao na stolu. Današnji ritam je nešto drugačiji, ali ipak se od ovog posla, ponajprije zahvaljujući dosadašnjoj reputaciji, može živjeti – dodaje.
Premda će kazati kako nema vlastitu top-listu kolača koje najviše voli spravljati, tek će uzgred na prvo mjesto staviti kremšnite i neke od torti, što ne uzima pravilom, već svojevrsnim užitkom. Zato će ponosno kazati kako je prvih godina nakon dolaska u Bjelovar imao čast da su ga mušterije željele osobno upoznati.

Najpoznatije mušterije

-To je za mene bio samo znak kako sam ipak uspio. Ne pamtim sva imena, ali među tadašnjim stalnim gostima koji su kupovali kolače „za van“ bili su Zlatko Barila, prvi župan Tihomir Trnski, dr. Grganić, dr. Belamarić, prof. Stanko Pavlić i mnogi drugi, čime se i širio krug poznanika. Bjelovarčani su nas prihvatili „na prvu“ i tako je ostalo do danas zbog čega sam sretan, premda su i dalje tradicionalni u izboru slastica. Dakle, na prvom mjestu su boem kocke, potom kremšnite i voćni kolač, a od sladoleda vanilija, čokolada, lješnjak i jagoda. To su okusi koje moji sugrađani najviše vole i i zbog toga ne želim previše eksperimentirati –kaže.
Kako iz njegove kuhinje desetljećima izlaze kolači o kojima domaćice tek mogu maštati, logičnim se čini pitanje je li receptura za pojedine slastice izašla i izvan profesionalnog kodeksa koji podrazumijeva i čuvanje tajne.

Bjelovar „pod kožom“

-Mnogi me pitaju za recepte i uvijek na kraju odam neku svoju „malu tajnu“. No kad „uporni“ sve to naprave kod kuće, nisu zadovoljni i tada me „optužuju“ da sam im nešto prešutio. Eto, tu je posebnost zanata kojim se bavim, jer svaka staza do slatkog ili gorkog okusa ima svoja pravila – nastavlja. Premda će kazati kako je u Bjelovar stigao kao „padobranac“, ne znajući što ga očekuje i s rezervnom varijantom ponovnog vraćanja u Zagreb koji mu je i danas „tihom patnjom“, priču o Bjelovaru će okrenuti u sasvim drugačijem smjeru.
-Sve što sam u poslovnom dijelu postigao dogodilo mi se u ovom gradu i zato ću ovdje i ostati. Razmišljam o nekoj klijeti na bilogorskim obroncima gdje bih provodio umirovljeničke dane i sigurno je da ostajem s Bjelovarom i Bjelovarčanima – zaključuje.