Raditi intervju s glumcem koji je u svojoj karijeri snimio preko 90 filmova, televizijskih serija i odigrao „bezbroj“ kazališnih predstava, izaziva poštovanje sa zrncima treme. Ali kada nasuprot sjedi Bogdan Diklić, naš Bjelovarčanin, tada razgovarate samo sa Dikom, dečkom s Logora, i jednim od izdanaka onog starog Bjelovara čije su koordinate oblikovale mnoge glazbenike, glumce, sportaše… Tijekom razgovora će vas nasmijati do suza, ali i s druge strane dirnuti svojim razmišljanjima o glumačkom pozivu, životnim prekretnicama i posebice Bjelovaru koji je izmodelirao njegovu osobnost.
Za jednog od izdanja BOK-a odigrana je predstava Jugoslavenskog dramskog pozorišta i nakon povratka u Beograd, tadašnji inspicijent je u jednom društvu rekao kako mu je nakon boravka u Bjelovaru puno jasnije zašto sam takav kakvim me znaju. Znate, ljudi često upotrebljavaju izraz talent koji se ponajprije odnosi na predispozicije kao što je senzibilitet, veća mogućnost opažanja ili imaginativne sposobnosti. Po meni, u talent spada i mjesto gdje je neki skladatelj, slikar ili glumac odrastao, okruženje i mentalitet grada. Bjelovar, što nije moj sentiment nego činjenica, formirao je mene kao čovjeka i glumca. Kuća, roditelji, nastavnici, profesori, speedway, bazen, korzo, kino, mali i veliki park, sve je to utjecalo na moju osobnost.

No glumačka karijera je u jednom trenutku bila upitna zbog popravka iz matematike u IV. razredu Gimanzije?

Bez imalo kurtoazije, tadašnji profesori su bili predivni ljudi čija se zahtjevnost temeljila na želji da nas nešto nauče. Kako se matematika „odbijala“ od mene, prof. Jelena Pondelak me prije mature poslala na popravak. U komisiji je bio i prof. Eduard Špoljar koje me je već pomalo pripremao za prijemni ispit na Akademiji, i u jednom trenutku je rekao da iziđem iz učionice. Nakon nekog vremena, on i prof. Pondelak su se pojavili zajapureni od međusobnog uvjeravanja što će na kraju sa mnom, ali je ipak sve dobro završilo. Da nije bilo tako, tko zna kojim bi putem krenuo moj život. Kada sam već snimio nekoliko filmova, susreo sam prof. Pondelak na korzu, srdačno smo se pozdravili a ona je toplo rekla: „Tek sada mi nije žao što sam te pustila.“ I to je Bjelovar!

Iz doba odrastanja generacija 50-ih godina, Bjelovar je imao i onu drugu stranu koja je s vremenom postala i dijelom gradske mitologije…

-Da, Mlinki, Crna ruka, ludi Marko, stari Joža, rukometaši… Mislim da je Bjelovar grad iz Fellinijevog Amarcorda u najljepšem smislu te riječi. Podosta mlađih kolega u Beogradu me pita o tome kako se to nekada radosnije živjelo, a ja im ne mogu odgovoriti bez spominjanja Bjelovara. On je poseban, što su mi govorili i mnogi kolege, poput pokojnog Rade Markovića. Baš me zanima što bi rekli da su bili u Bjelovaru u vrijeme našeg odrastanja. Možda bi poželjeli i ostati.

Ipak, rukomet je ostao nedodirljivom gradskom legendom.

Bjelovar je iznjedrio prvake Europe i moji prijatelji među kojima je podosta bivših sportaša, otvorenih usta slušaju priče o ORK Partizanu. Znaju da su ti dečki na treninge i utakmice dolazili biciklima, prali se na pipi u Sokolani, radili, studirali i igrali najbolji rukomet na svijetu. Cvebu, Albina, Rabana i druge, „pod normalno“ smo sretali u dućanu ili brijačnici „Budućnost“, a oni su bili voljeni i poštovani, i nikada se nisu ponašali kao zvijezde niti smo ih mi takvima doživljavali. Pa sjeti se samo tko je sve iz Bjelovara: Boško Petrović, Ivo Robić, Davor Antolić, Velja Milojević (Charles Millot), Ratko Vojtek, Boris Buzančić… S njim sam prije nekoliko godina u Puli puna tri sata razgovarao samo o našem gradu. Bjelovar je takvo tlo, ima tu metafizike i nečega što se jednostavno ne može objasniti.

Prihvaćaš li nostalgiju činjenicom koja samo ukazuje na prolaznost ili riznicom proživljenog?

Uspomene me drže jer su dio života. One nisu samo sjećanja, nego karakter, osobnost i traju dok je i nas. Nostalgija podrazumijeva čežnju za onim što je prošlo, ali ne mora u sebi sadržavati tugu. Bogati smo što smo sve to proživjeli i zbog toga sam sretan premda, kako bi se to reklo košarkaškim rječnikom, igramo četvrtu četvrtinu s četiri osobne greške. Dio nostalgije sam prenio na svoju kćerku Sofiju koja zna sve o Gimnaziji, korzu, paviljonu…Tako sam joj jednom prije ručka rekao da postavi stol, a ona je u jednom trenutku upitala:“A đe je šeflja?“ I ona osjeća Bjelovar, premda nisam činio ništa programirano kako bi joj usadio dio odnosa prema ovom gradu, već je jednostavno ono o čemu smo pričali ili što je vidjela, godinama upijala.

Koliko je dolazak u Beograd bio stresan, s obzirom na jaku dozu privrženosti Bjelovaru?

Osjećao sam se kao ptić koji je ispao iz gnijezda. Nema korza, bazena, Foce, Dlake, Bonje… Ima, ali ipak 400 kilometara daleko od mene. Ovo još nikome nisam ispričao, ali ja sam godinama čuvao plastične vrećice u koje mi je mama spremila sendviče za put. Jednostavno ih nisam mogao baciti jer su me čvrsto povezivale s kućom i rodnim gradom. Prvih godina sam koristio svaki trenutak kako bi barem na dan-dva „skoknuo“ do Bjelovara, sišao iz autobusa na Radićevom trgu i ponovo koračao poznatim ulicama. Bile su to godine intenzivne čežnje koja je splašnjavala kako sam postajao svjesniji da je Bjelovar i dalje tamo gdje je bio i da ću ja i dalje dolaziti. Istina, kada sam odlazio, dva dana prije puta me „hvatala“ poludepresija, ali radovao sam se i povratku u Beograd. Tada sam polako počeo uviđati kako su me te povremene krize i stalna čežnja za Bjelovarom ojačale, uviđajući da se u životu moraš nečega i odreći.

Ima li istine u tome da, bez obzira na glumačku karijeru, kao i mnogi koji su je postigli na drugim poljima, ne možeš pobjeći od Bjelovara?

E, to ti je Cveba. To je taj „pelcer“ koji je usadio u sve nas, tadašnje klince s Logora. Jednom smo se vraćali iz Beograda i Cveba mi je rekao: „Gle, Bracek, radiš nešto slično kao i ja. Nemoj misliti da si jedini zaslužan ako uspiješ, a da su u suprotnom svi krivi osim tebe.“ Taj gard mi je duboko usađen i ja se ne mogu drugačije odnositi prema životu.

Pa onda u tom kontekstu, što je za tebe uspjeh?

Svakako činjenica da 42 godine živim od svog posla, kome sam sve bio partner na filmu i u kazalištu, s kojim sam redateljima radio, i koliko je bilo radosti, ali i kriza, koje sam uspio prebroditi. To je uspjeh. Pri tome je nevažno jesam li dobio koju nagradu ili nisam ili se pojavio na nekoj naslovnici. Sve je to prolazno kao i mi.
 Dikova zahvala

Ako je ostalo još malo prostora želio bi se zahvaliti Gradskoj upravi i gradonačelniku Antunu Korušecu, nekadašnjoj gradonačelnici Đurđi Adlešič te Goranu Navojcu koji su me svake godine pozivali na BOK festival. Dugujem i posebnu zahvalnost osoblju bjelovarskog hotela koje me drži „kao malo vode na dlanu“, i svima koji su mi se ovih dana u prolazu osmjehnuli na našem korzu, i vjerujem da ćemo se vidjeti i dogodine – na kraju će.

Razgovarao Č. Rosić