BJELOVAR – Josip Herman (24) jedini je odgajatelj u dječjem vrtiću u našem gradu. Striček Josip, naizgled crna ovca u tradicionalno ženskom zanimanju, izaziva čuđenje tek kod poneke odrasle osobe, dok ga djeca prihvaćaju jednako kao što prihvaćaju i svoje tete.

Slučajan odabir

– Fakultet za odgojno – obrazovne znanosti u Osijeku završio sam prije dvije godine i to su bile tri najljepše godine u mom životu. Potom sam odradio stručno osposobljavanje za rad, vodio malu školu u Trnovitičkom Popovcu i igraonicu u Severinu, a sad sam odgojitelj predškolske skupine u Dječjem vrtiću “Osmijeh”. Za ovaj poziv sam se odlučio sasvim slučajno, zapravo je to bila druga opcija. Naime, kako nisam uspio upisati učiteljsku akademiju, upisao sam ovaj fakultet s namjerom da se kasnije prebacim na učiteljsku. Međutim, čim su krenula prva predavanja i praksa, shvatio sam da je to moj životni poziv – pojašnjava Herman te otkriva kako je već učiteljica u četvrtom razredu osnovne škole rekla njegovim roditeljima kako vidi da će Josip jednog dana raditi s djecom jer su se oko njega uvijek okupljali mališani. Iako toga tada nije bio svjestan, zapravo ga je sve vodilo prema ovome gdje je sad i čime se bavi.

– Rad s djecom može biti zahtjevan, ali i zahvalan, ovisno o tome kako mu pristupite. Ako se opustite i prepustite toj “dječjoj struji” da vas vodi, onda mogu reći da je taj posao vrlo zahvalan. Djeca su po prirodi znatiželjna, ali i ja, kao odrasla osoba, sam i dalje vrlo znatiželjan, tako da se savršeno nadopunjujemo. Djeca vole slušati o apsolutno svemu – svemiru, prirodi, ljudima, nema polja o kojem s djecom ne možete razgovarati. Posebno su zanimljivi ovi predškolci koji imaju bezbroj pitanja o svemu – rekao je Herman. U današnjem društvu sve je manje predrasuda o “ženskim” i “muškim” zanimanjima, ali Josip je ipak u svojoj klasi na fakultetu bio “blažen među ženama”

Blažen među ženama

– Nije loše biti u tako velikoj skupini djevojaka, ali ipak mi je ponekad nedostajalo muško društvo za razgovor o nekim temama o kojima mi se baš i nije razgovaralo s curama. Nisam imao nikakve posebne povlastice kod profesora zbog toga što sam bio jedini student, ali su se i oni ipak malo čudili mom odabiru pa sam od profesorice glazbe saznao da sam prva dva tjedna na faksu bio glavna tema u zbornici. Moji roditelji i prijatelji su također sasvim normalno prihvatili moj odabir zanimanja, jedino su se pitali kako ću ja izaći na kraj s toliko djece. Priznajem, prvi dan prakse mi je bio šokantan, puno djece, puno decibela, puno zahtjeva, tako da sam po završetku tog dana najprije sjedio u tišini u automobilu, tako sam se odvezao kući, a tamo sam ukućanima rekao da mi treba sat vremena mira i tišine. To je bio prvi dan, a kasnije sam se vrlo brzo navikao i sad u potpunosti uživam biti odgajatelj – rekao je Josip Herman.