Za dijete poput Mihaela Sučića, osmogodišnjaka iz Bjelovara, svi oko njega skloni su reći da je čudo. U toj dobi sjediti satima mirno, odmjeriti sve poteze i odlučiti koji je pravi, kažu, sigurno u današnje vrijeme nije svojstveno većini njegovih vršnjaka, čak dapače, premaloj manjini. Tvrdi to i Mihaelov klupski trener Sanjin Milošević. Posebno je ponosan na njegove šahovske uspjehe, a posljednji, dodaje, nikako ne bi smio proći neopaženo.
– U Šahovskom klubu “Bjelovar” nitko od nas ne pamti rezultat poput Mihaelovog, potkraj studenog prošle godine, kada je na Državnom prvenstvu u Zadru u svojoj kategoriji osvojio četvrto mjesto. Tim više što je imao isti broj bodova kao trećeplasirani, a neznatni bodovi su ga dijelili od najboljih. Suočili smo ga i s igrom koju obično prolaze puno iskusniji šahisti i tu je pobijedio. S jedne strane je bio on, a s druge deset njegovih kolega iz razreda koji znaju igrati šah, to se zove simultanka. Sam protiv svih i naravno da ih je pobijedio – zadovoljan je trener. Pred Mihaelom je svijetla budućnost, a veliku podršku ima u obitelji. Prije dvije godine tata Ante naučio ga je prve šahovske poteze, a mama Antonia obojicu je iznenadila novom šahovskom pločom.
– Počelo se događati da učenik pobjeđuje učitelja. Kada me je pobijedio deseti put, shvatio sam da ga ja više nemam čemu naučiti, da je vrijeme da potražimo neki šahovski klub. Sada dva puta tjedno po dva sata trenira u Klubu “Bjelovar” i kreće s individualnim treninzima, a on još usto često navečer predlaže da odigramo barem još jednu prije spavanja – priča Ante. Mirno naš razgovor promatra glavni junak priče. Bez ikakve euforije tek kaže da voli igrati šah i da mu je najdraže kada pobjeđuje tatu i djeda Nedeljka. I brat Filip krenuo je njegovim stopama. Jedva da mu u ručicu stanu šahovske figure, ali već ozbiljno razmišlja kako pobijediti starije.
– Šah nije samo igra u kojoj je važno zapamtiti figure, nego se mora odlučiti od nekoliko poteza koji je najbolji. Zbog toga se nadamo da će im šahovska vještina dobro doći u životu – zaključuje tata Ante.