Razgovarao – Vedran Cindrić

Lidija Špegar je bjelovarska redateljica dokumentarnih filmova koja je sa svojim filmom “Kamo idemo” oduševila bjelovarsku publiku na prošlotjednom “DOKUartu pod zvijezdama”. No, ova umjetnica krije još mnogo talenata. Osim diplome Akademije dramske umjetnosti, ima i diplomu novinarstva, a iznimno je talentirana i u pjevanju te sviranju gitare. U Bjelovaru je završila Gimnaziju, a za sebe kaže da je tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja bila živahno dijete.

-S učenjem i ocjenama nisam imala problema, tako da mi je odlazak u školu zapravo bio sinonim za zabavu. Ta zabava se nužno nije sviđala nekim mojim školskim kolegama i profesorima. Ono što mi je danas jasno, a tada nije bilo, jest da sam znala i pretjerati pa mi je zbog nekih postupaka žao. Jednostavno mi je bilo dosadno, nisam mogla sjediti na miru i prodala bih se da nasmijem druge i sebe. Cijela stvar je završila upozorenjem pred ukor za isključenje – prisjeća se Lidija koju tinejdžerske vragolije nisu omele da završi dva fakulteta i bude uspješna u mnogim stvarima. Kao osnovnoškolka, završila je i glazbenu školu za gitaru, a u srednjoj je dobila nadimak Janis, po svojoj tada omiljenoj legendarnoj pjevačici Janis Joplin.

Mlada rockerica

-Sestra me još kao malu zarazila rockom 60-ih i 70-ih pa sam srednju školu provela pjevajući samostalno ili u bendu upravo tu vrstu glazbe. Vrijeme sam najviše provodila u “Tarkusu”, gdje sam često i svirala, kao i u “Birtiji”. U to vrijeme sam i dobila nadimak Janis. Naime, ona je moja najdraža pjevačica i u tom razdoblju trudila sam se pjevati kao ona. Bilo je to jako lijepo razdoblje jer smo svi puno svirali. Kasnije ću shvatiti da Janis ne možeš pjevati ako se nisi rodila s rašpom u glasu jer ćeš si inače razderati vlastito grlo – kroz smiješak priča Lidija. Dodaje da je relativno rano ostala bez roditelja, s 18 godina bez majke, a sa 24 bez oca, zbog čega je svoje rane dvadesete provela u Zagrebu pokušavajući se snaći i osigurati si egzistenciju.

-Trebalo mi je neko vrijeme da stanem na svoje noge i ponovno sagledam što bih htjela raditi u životu. Novinarstvo mi se oduvijek sviđalo te sam ga i završila. Ali sam kroz studiranje novinarstva shvatila da gotovo pa više i ne postoji novinarstvo o kakvom sam ja sanjala, tako da sam se već u drugoj polovici studiranja okrenula svojoj drugoj ljubavi, a to je film – prepričava nam Lidija. Kaže da ljubav prema filmu traje od osnovne škole. Sjeća se kako je nekada znala propustiti satove u Glazbenoj školi jer su na televiziji bili dokumentarci Davida Attenborougha, a pogledala je i sve što je odabrao Đelo Hadžiselimović.

-Za vrijeme studiranja novinarstva ja sam već prošla apsolutno sve radionice koje se tiču filma, a koje Zagreb nudi. U tom razdoblju sam nakon Restartove škole dokumentarnog filma napravila i svoj prvi dokumentarac “Neke stvari ne treba sakriti” koji me i odveo na Akademiju. Ključno je bilo i to što su te radionice bile besplatne jer ih si tada ne bih mogla priuštiti – prisjeća se Lidija. Kaže da je taj prvi amaterski film nastao u Restartovoj školi dokumentarnog filma, a mentor joj je bio poznati redatelj Nebojša Slijepčević. Dodaje da teme za dokumentarce ne traži već da joj se one same ušetaju u život, a tako je upravo bilo i s prvim dokumentarcem kojeg je snimila.

Prvi film

-Djed moje polusestre, dr. Josip Jagodić, je posthumno dobio nagradu “Pravednik među narodima” koju židovska zajednica dodjeljuje osobama koje su za vrijeme II. svjetskog rata izlagale svoj život opasnosti kako bi pomagali Židovima. Odlučila sam, zajedno sa sestrom, istražiti zašto je dobio to priznanje. Pronašla sam čovjeka koji ga je nominirao za tu nagradu. On mi je ispričao kako je zahvaljujući dr. Jagodiću i njegovom timu u bjelovarskoj bolnici uspio ostati živ. Dr. Jagodić danas u Bjelovaru ima i svoju ulicu. Film je festivalski obišao regiju, bio je u nekim školama, korišten u edukativne svrhe, a često ga možete vidjeti i na HRT3 – naglašava Lidija. Svoj film “Kamo idemo”, u kojoj je glavna protagonistica jedna od rijetkih taksistica u Zagrebu, radila je za diplomski rad na Akademiji dramskih umjetnosti, za što je dobila odličnu ocjenu i sve pohvale, a film je oduševio i bjelovarsku publiku te pokupio nagrade na indijskim festivalima.

-Kako mi kroz cijeli proces stvaranja filma prolazimo s našim profesorima, od ideje do realizacije, sam čin prikazivanja diplomskog rada nije toliko iznenađujuć u smislu onoga što ćete čuti jer su vam već sve rekli tijekom samog procesa rada. Naravno da ne znate do zadnjeg koju ćete ocjenu dobiti, ali to nije toliko važno. Važan je taj proces koji prođete s njima tijekom stvaranja filma, tada učite, tada vas savjetuju – pojašnjava nam Lidija. Kaže da je od ideje do realizacije filma prošlo tri godine, a da je na samu ideju došla jer je često u Zagrebu morala koristiti taksi pa je mnoge vozače i upoznala. Dodaje da ne postoji segment stvaranja filma koji joj nije pružio izazov, od pronalaska protagonistice kakvu je zamišljala i snimateljske ekipe i brojnih drugih koje je na kraju ipak uspješno riješila. Inače, taksistica i glavna protagonistica filma “Kamo idemo” je otkrila teške i zasigurno bolne dijelove svoga života koje je spremno podijelila s Lidijom, samim time i cjelokupnom filmskom publikom.

Prijateljstvo s glavnom glumicom

– Nisam bila iznenađena što se Ljiljana tako otvorila jer sam se već duže vrijeme družila s njom. Osim toga, njezin i moj život imaju dosta dodirnih točaka. Rekla bih da smo se prepoznale pa je i razgovor uvijek tekao kao da se znamo sto godina tako da, kad su se kamere upalile, više nisu bile bitne, nisu smetale našoj komunikaciji – kaže nam Lidija. Dodaje da nema uzora u redateljskom svijetu već da pamti situacije iz filmova i onda to integrira u sebi.

-Pitanje o uzorima i osobama kojima se divim mi je uvijek bilo teško, no danas mogu jasno reći da nemam omiljenog redatelja niti filma. Naime, ja pamtim situacije iz filmova i onda to integriram u sebe, ne pamtim tko je to napravio i iz kojeg je filma. Pamtim samo osjećaj kojeg se sjetim kada ja radim na filmu pa mi onda to ponekad može pomoći da riješim neku situaciju ili da bude inspiracija – kaže nam Lidija koja trenutno radi kao freelancer za razne televizije, od projekta do projekta.

-Između projekata obavezno moram odraditi nešto za dušu. To je onda ili rad na mom filmu ili asistiranje kolegama na njihovim. Samo, od rada na filmovima nažalost ne mogu živjeti, a naravno da bih to bi jako htjela. U Bjelovar ne dolazim često, svakih par mjeseci. Dođem na groblje i vidjeti drage ljude. Znam da je čudna kombinacija, ali eto, kod mene je to tako – zaključuje ova talentirana Bjelovarčanka za koju ćemo u budućnosti sigurno još jako puno puta čuti.

Film “Kamo idemo” nagrađivan u Indiji

Lidijin film “Kamo idemo” oduševio je bjelovarsku publiku na “DOKUartu pod zvijezdama”, ali i njezine profesore na fakultetu koji su je nagradila najboljom mogućom ocjenom uz sve pohvale. Da se zaista radi o vrhunskom ostvarenju potvrđuje činjenica da je dobio tri nagrade u Indiji
-Film je dobio mjesečne nagrade na tri indijska festivala, Virgin Spring Cinefest, Cult Critic Movie Awards, Calcutta International Cult Film Festival, što ju je dovelo do prilike da se natječe za glavnu nagradu, a rezultate ćemo znati krajem rujna. Ono što me osobito veseli jest to što smo ušli u službenu konkurenciju Al Jazeera Documentary Film Festivala koji se održava od 21 do 25. rujna u Sarajevu – rekla nam je Lidija.