Postoji li itko u ovoj državi tko ne vjeruje u namještanje natječaja za posao? U Hrvatskoj se mogu voditi polemike oko toga ima li života nakon smrti, postoji li Bog i je li čaša puna ili prazna, ali oko namještanja natječaja nema nikakve dvojbe. Čitav hrvatski politički sustav počiva na tome – ako nemaš nekog svog, ne raspisuješ natječaj sve dok ga ne pronađeš, pa makar u međuvremenu sve propalo.
Namještanje natječaja na državnoj razini donekle je lakše nego na provincijskoj razini, jer nam je država, koliko god majušna bila, ipak veća od provincije. Pa se u provinciji mnogo brže dozna koji se natječaj namješta za koga, a ako se ne dozna, onda treba odati priznanje onome tko ga je raspisao jer je uspio osigurati dovoljno diskrecije.
Jedna od posljedica namještanja natječaja je uvođenje autobusne linije Črnja Toursa koja svakog jutra od Donjeg Miholjca pa preko Virovitice i Bjelovara kupi sve one koji nisu prošli na natječajima pa ih vozi sve do Njemačke, države u kojoj se natječaji ne namještaju. U povratku, Črnjini busevi su puni samo pred praznike, pogotovo za Dan mrtvih kada se Hrvati vrate i obiđu svoje najbliže koji također nisu prolazili na natječajima, a bili su prestari da odu u Njemačku.
Namještanje natječaja javnost ne prihvaća, ali smatra da je preslaba da se protiv toga bori. Što mi tu možemo promijeniti, zaključuje mali čovjek i okreće se veselijim temama, ako ih uopće ima.
S druge strane, članovi stranaka, zbijeni u krdo, pod svaku cijenu čuvaju svoj institut namještanja natječaja jer to je jedini način da dobiju posao. Ne da rade, nego da imaju gdje dolaziti u sedam sati ujutro i odlaziti u 15 sati, a taj period iskoristit će za tračanje i seksanje, jer ionakon nemaju što raditi na radnom mjestu.
I zato, kad mediji doznaju da se za nekog namješta natječaj, dolazimo do panične dreke stranačko/rodbinskog kadra s jedne i gromoglasne tišine s druge strane. Dreku je za razumjeti, ali dok god je s druge strane gromoglasna tišina, stranke će i dalje namještati natječaje.