Opća skupština UN-a usvojila je Rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, a za datum je izabran 27. siječnja, dan kada je sovjetska Crvena armija oslobodila zatočenike najvećeg nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau. Rasistički progon i istrebljenje Židova te drugih takozvanih nearijevskih rasa, političkih neistomišljenika i ratnih zarobljenika, koje je nacistička Njemačka pokrenula i provodila diljem Europe, mračna je strana povijesti s trajnim posljedicama, a isticanjem važnosti sjećanja na žrtve i preživjele odaje se počast milijunima stradalih te upozorava na opasnost rasne mržnje. Stoga se u razgovoru s profesoricom povijesti Valerijom Turk-Presečki, koja se bavila istraživanjem sudbine bjelovarskih Židova, i na ovaj način prisjećamo olovnih vremena Drugog svjetskog rata u kojima su istrebljenja „nižih“ rasa bila jednom od najsnažnijih uporišnih točaka fašističke ideologije.

Uvertira za pogrom

-Već prvih dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske krenula je primjena odredbi o isključivanju Židova iz društvenog života. To je značilo nošenje žute zvijezde, oduzimanje radio prijemnika ili razne zabrane, poput kretanja parkom, posjete kavanama ili kazalištu, uključujući i zabranu kretanja iza 8 sati navečer. Postojala je i odredba o zabrani kupovine poslije 10 sati ujutro kada je već sva roba bila rasprodana. To je bio prvi val nasilja i teško je potvrditi kako su bjelovarski Židovi na to reagirali, premda je za vjerovati da mnogi od njih nisu ni pretpostavljali kakva ih sudbina očekuje. Uz to, u tadašnjim glasilima koja su izlazila u Bjelovaru, poput „Nezavisne Hrvatske“, svi ti zakoni su bili popraćeni snažnom antižidovskom propagandom kako bi se javnost uvjerila u opravdanost ovih postupaka – kaže prof. Turk-Presečki.
Potom je na snagu stupila odredba o oduzimanju židovske imovine koja postaje državnim vlasništvom. Za taj su „posao“ bili postavljeni povjerenici, tzv. arijevci koji su trebali upravljati imovinom u ime države, iako je bilo jasno kako je riječ o beskrupuloznoj pljački. Tako je sinagoga, sveto mjesto, u kojoj se nalazi današnji Dom kulture, pretvorena u skladište za židovsku robu koja se prodavala u bescjenje, a kasnije postaje njemačkim vojnim skladištem, što je bio još jedan čin ponižavanja Židova.

Odlazak u smrt

-Prva skupina odvedena je iz Bjelovara 28. i 29. srpnja 1941. i deportirana u logor u Gospiću, druga deportacija se dogodila 30., a treća 31. srpnja iste godine. Židovi iz posljednje skupine odvedeni su u prostorije Zagrebačkog zbora, a drugi u manjim grupama u logor Danicu kod Koprivnice, Jasenovac, Gospić, Staru Gradišku, Lobor-Grad te Đakovo. Jedna grupa iz Zagrebačkog zbora dobila je propusnice prema talijanskom primorju, dok je desetak osoba pobjeglo u Švicarsku. Veći dio bio je otpremljen u koncentracijske logore gdje su skončali život, tako da je kraj rata od te skupine dočekalo samo dvoje Židova. Prilikom treće deportacije, 31. srpnja, 27 Židova bilo je vraćeno u grad, i to većinom žene i starci, te liječnici, dr.Milhofer i dr. Lendler. Grupa je preseljena u prostorije bivše tvrtke Breyer na današnjem Radićevom trgu gdje su živjeli do kolovoza 1942. godine. Ta je skupina iste godine završila u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a od 303 bjelovarska Židova kraj rata je u gradu dočekalo njih 15 – nastavlja naša sugovornica.
Istodobno, iz oskudne dokumentacije teško je iščitati što su Bjelovarčani osjećali gledajući kako njihovi dojučerašnji sugrađani putuju u neizvjesnost, ali obzirom da nije zabilježen ni jedan slučaj otpora ili protestni istup, za pretpostaviti je kako se preko odvođenja prelazilo šutnjom. No, bilo je i onih koji su po cijenu vlastita života spašavali Židove, među kojima je najistaknutije ime kirurga dr. Joze Jagodića, Osječanina i utemeljitelja ginekološkog odjela bjelovarske bolnice.

Pravednik među narodima

-On je 1942. godine spasio Božidara Ehrenfreuda koji je te godine zatočen u sabirnom logoru za Židove u Bjelovaru, i dan uoči deportacije završio u bjelovarskoj bolnici simulirajući bolove u trbuhu. Dr. Jagodić i dr. Holik su operirali mladića pod lažnom dijagnozom upale slijepog crijeva, a potom je dr. Jagodić prijavio komplikacije što je produžilo bolničko liječenje. Božidar je ostao u bjelovarskoj bolnici pet mjeseci, gdje je svjedočio kako je dr. Jagodić u podrumu bolnice sakrivao židovske žene i djecu i organizirao njihov odlazak na teritorij pod talijanskom upravom. Hrabri liječnik je umro 1973. godine, a na inicijativu Božidara Erenfreunda 2002. posthumno mu je dodijeljeno odlikovanje „Pravednik među narodima“ kojim Izrael odaje priznanje pripadnicima drugih naroda koji su sudjelovali u spašavanju Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata – potvrđuje prof. Turk-Presečki.
Dodaje i kako se danas u našim školama osjetno više radi na obilježavanju Dana holokausta, o čemu je svoja saznanja obogatila sudjelovanjem na seminaru sveučilišta Columbia u Americi i Yad Vashemu u Izraelu. Tako je i lani seminar o holokaustu održan u Daruvaru, a ove godine je organiziran u Koprivnici.

Iseljavanje Srba

Istodobno, prema dokumentima Hrvatskog državnog arhiva koje nam je ustupio dr. sc. Željko Karaula, početkom srpnja 1941. počinje i iseljavanje Srba iz bjelovarskog kotara koje je potrajalo do listopada iste godine. Cijele obitelji su odvođene iz svojih domova u bjelovarski logor u „Sjedinjenom paromlinu“ (današnja Prerada) odakle su trasportirani u Srbiju, a oko 30 posto je deportirano u logore. Prema nepotpunim podacima, kroz bjelovarski logor u kojem je bilo i Židova i Roma iseljeno je oko 6000 Srba, od čega 3500 s bjelovarskog područja, a kućama se nikada nije vratilo njih 1200. U logoru kojim je zapovijedao ustaški časnik Dragutin Penava, iseljenici su svlačeni do gola i pljačkani, a potom izloženi teroru kojeg nisu bili pošteđeni ni žene i djeca – navodi se uz ostalo u dijelu dokumenata.