Fotografija: Predrag Kovač Koco

Danima su toga rujna 1991. Bjelovar i njegovi žitelji živjeli u neizvjesnosti očekujući napad tadašnje JNA smještene u nekoliko gradskih vojarni iza čijih su zidova zlokobno vrebale tenkovske i minobacačke cijevi pod zapovjedništvom onih koji su bili spremni pucati po gradu u kojem su godinama živjeli. Premda se život samo naoko doimao mirnim, s pozornošću se slušala svaka vijest koja bi unijela barem tračak nade da će u oficirskim glavama ipak pobijediti razum i spoznaja kako nakon desetljeća njihova prisustva, zbog toga „što je to tako moralo biti“, naš grad više nije mjesto u kojem su dobrodošli.

Posljednja nada u mirno rješenje izgubljena je u nedjelju, 29. rujna, kada je oko 7,20 sati gradom odjeknuo zvuk sirena koje su označile početak posljednjeg, ali krvavog obračuna naših branitelja s bivšom soldateskom. Neizvjesnost je trajala sve do kasnih poslijepodnevnih sati kada je konačno pristigla vijest da je Bjelovar oslobođen. Tada još nitko nije mogao pretpostaviti uz koju cijenu, koja je plaćena sa 17 života branitelja i žitelja našega grada.

U prvim redovima

Toga su dana u njegovu obranu stali mnogobrojni branitelji vođeni htjenjem da jednom za sva vremena oslobode Bjelovar od onih koji su ga željeli pokoriti za neke vlastite interese rođene u glavama „visoke“ srbijanske politike koju je prihvatila većina tadašnjih oficira. No, uz rame s braniteljima, te rujanske nedjelje bila je spremna i cijela „vojska“ onih koji su bez puške u ruci stali u prve redove obavljajući itekako važne poslove, često riskirajući vlastite živote, ali ipak nisu ni jednog trenutka pomišljali na odustajanje. Upravo se zbog toga, uoči obilježavanja Dana grada i bjelovarskih branitelja prisjećamo i onih koji nisu bili na prvim borbenim crtama, ne zato da bi nabrajali njihove zasluge o kojima i danas nerado govore, već jednostavno ukazali da su bili nedjeljiva spona zajedništva. Tako je u bjelovarskoj Općoj bolnici, večer prije početka akcije, jedan od dežurnih bio i današnji ravnatelj dr. Ali Allouch, koji se i danas prisjeća tog dana kada su liječnici, medicinske sestre i ostali zaposlenici radili zdušno i profesionalno, iako su i sami bili izloženi prijetećim minobacačkim
granatama koje su zasipale grad.

Bolnica „na nogama“

-Bio je to za sve nas maratonski dan na koji smo bili spremni jer je Krizni štab već ranije naredio mobilizaciju svih liječnika i ostalog osoblja. Tako smo na raspolaganju imali cjelokupni tim sastavljen od kirurga, anesteziologa, ortopeda i drugih. Prvi pacijent je pristigao netom nakon početka borbi, a radilo se o radniku koji je zatvarao ventil nakon što je pogođen dio plinovoda u neposrednoj blizini Županije. Imao je povredu prsnog koša, a kako je vrijeme odmicalo, dolazilo je sve više ranjenih branitelja s ozljedama, najviše zadobivenih od metaka, gelera ili opeklina – prisjeća se dr. Allouch, dodajući kako je te nedjelje u našu bolnicu zaprimljeno oko 100 pacijenata od kojih je 60 obrađeno, 32 hospitalizirano, sedam ranjenih, koji su nakon operacije smješteni u jedinicu intenzivnog liječenja, dok je nekolicina s ozljedama glave, nakon ukazane pomoći, prevezena u Zagreb.

A kako se 29. rujna dana radilo na bolničkoj kirurgiji potvrđuje podatak o 32 obavljene operacije koje su zahtijevale izuzetan napor, ali radilo se bez odmora i straha.

Operacije pod granatama

-Premda su granate padale 50-ak metara od operacijske sale, ekipe su obavljale svoj posao kao da se ništa ne događa, premda su se kirurški zahvati odvijali u podrumu gdje je bila smještena i jedinica intenzivnog liječenja te sala za ortopediju, dok je rodilište izmješteno u podrum nove bolnice. Toga dana su rođena tri dječaka i dvije djevojčice što je i simbolički značilo kako život ide dalje. Uz ranjenike, obavljali smo i „mirnodopske intervencije“ jer su ljudi i tog dana imali uganuća zglobova, probleme sa žučnim kamencima i druge tegobe koje smo rješavali bez obzira na „izvanredno stanje“. Pri tome spominjem i liječničku solidarnost kolega iz drugih gradova, pa su tako Medicinski centar iz Koprivnice i križevački Dom zdravlja samoinicijativno poslali dvije sanitetske ekipe, što nam je bilo izuzetno značajno u tim napornim satima – kaže dr. Ali.

 Vatrogasni dan „D“

Na drugom kraju grada u zgradi Vatrogasnog centra odakle je Krizni štab vodio operacije oslobođenja grada, svi pripadnici vatrogasne postrojbe bili su u punoj pripravnosti. Premda se već u drugoj polovici 1991. počinju pojavljivati namjerno izazvani požari na stambenim zgradama i drugim objektima, u kojima su tijekom njihova gašenja pronalazili sakrivene arsenale streljiva, nisu ni pretpostavljali što ih tek očekuje. Stoga je i njihov dan „D“ bio 29. rujna. Od jutra na području grada bukti nekoliko požara, ali prema naređenju, vatrogasci ne izlaze na intervencije sve do 13 sati, kada odlaze na gašenje vatre u garaži Policijske uprave, potom drugih objekata, i u poslijepodnevnim satima već osvojene vojarne. Vatrogasci bilježe 20-ak intervencija, a neke od njih pamti i vozač jednog od navalnih vozila, Ivica Demović, koji još i danas radi u bjelovarskoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi.

Pod snajperskom vatrom

-Pozivi za izlaske na teren redali su se jedan za drugim, ali smo ipak stizali na najkritičnija mjesta, a da i sami nismo znali kakve opasnosti „vrebaju“. Oko nas su letjeli meci koje nismo čuli zbog kaciga i opreme, a tek kasnije smo shvatili da su nas snajperisti gađali i za vrijeme gašenja. No, nije to bila jedina opasnost jer smo u nekim slučajevima hodali po žicama, ne znajući je li struja isključena ili ne, bacali iz prostorija užarene plinske boce, ali dečki na to nisu obraćali pozornost, želeći što prije obuzdati vatru i spasiti kuće ili stanove gdje to bilo moguće. Kako su pozivi bili sve učestaliji, nastavili smo raditi do jutra, kada dobivamo zasluženi odmor, ali smo bili ponosni što smo unatoč svim opasnostima „muški“ odradili svoj posao – kaže Ivica.

Spremni na uništenje grada

Od ranog jutra, do kasnih poslijepodnevnih sati, kada je Bjelovar oslobođen, iz vojarne je ispaljeno više stotina raznih projektila, a prema nekim dešifriranim porukama, pukovnik Kovačević je tražio od Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu bombardiranje grada i položaja hrvatskih branitelja zrakoplovstvom do kojeg ipak nije došlo, ali je značilo kako su u vojarni bili spremni na uništenje grada. Kako u jednom od tekstova navodi povjesničar dr. Željko Karaula, u intervalu borbe za vojarnu došlo je do pomutnje kada je Komanda 5. vojne oblasti iz Zagreba uspjela izvršiti pritisak na hrvatske vlasti u Zagrebu i promatračku misiju Europske zajednice, da narede prestanak borbi u Bjelovaru. Ipak, izravno naređenje za obustavljanje borbi iz Glavnog stožera nije izvršeno, dok je promatračka misija Europske zajednice koja je poslana iz Zagreba “radi posredovanja u sukobu” zaustavljena na prilazu Bjelovaru. Međutim, prema izjavi predsjednika Kriznog štaba Bjelovar Jure Šimića, istog dana tijekom trajanja borbi nazvao ga je general Petar Stipetić iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i dao potporu Kriznom štabu da ustraju u svojim naporima, navodi Karaula.

Dan oslobođenja u brojkama
437
Broj uništenih i oštećenih stambenih zgrada
17
Broj poginulih branitelja i civila
100
Otprilike toliko ranjenih primljeno je tog dana u bjelovarsku bolnicu
32
Toliko su operacija obavili bjelovarski liječnici
20
Broj vatrogasnih intervencija