Bilogorski lađari ove godine nadaju se najboljem do sada rezultatu na neretvanskom maratonu lađa koji će se tradicionalno održati druge subote u osmom mjesecu, 13. kolovoza. Do sada su dva puta uspjeli osvojiti četvrto mjesto, što je za kontinentalce koji treninge održavaju na ribnjaku u Narti ogroman uspjeh. Biti među prvih pet najbržih ekipa znači veslati otprilike dva i pol sata uz bok plećatim mladićima odraslima na Neretvi i sraslima s lađama, kojima pobjeda znači slavu u čitavom selu iz ili gradu iz kojeg potječu, a poraz prilično veliku sramotu. Bilogorski lađari okupljeni u Sportsku udrugu Argo, inače, dugo vremena u dolini Neretve smatrani su simpatičnim lađarima koji se dolaze dobro provesti, a čiji je cilj ne biti posljednji između 30 do 40 ekipa, koliko ih se obično prijavljuje na maraton.
Od uspjeha do poraza i nazad
No, kada su 2011. godine prvi puta osvojili
četvrto mjesto, tamošnji lađari shvatili su da imaju posla s prilično ozbiljnom konkurencijom, bez obzira što je riječ o posadi koja ne trenira na rijeci, već na stajaćicima poput zagrebačkog Jaruna ili ribnjaka u Sišćanima, a potom u Narti.

– Koliko god nam je 2011. godina bila pozitivna zbog pobjede, toliko je bila negativna zbog onoga što je uslijedilo. Bili smo pod pritiskom tog rezultata, a ekipa nam se podijelila u nekoliko frakcija. S jedne strane, bilo je mnogo lakše zatvoriti financijsku konstrukciju za odlazak na maraton, no kada smo godinu kasnije ostvarili loš rezultat, bilo je dosta onih koji su se razočarali. Zbog toga je nastup na utrci 2013. godine bio dosta upitan – govori Tomislav Smrček Čonč, predsjednik Sportske udruge Argo na čijem je leđima težak teret organizacije svakog njihova putovanja.
Veslaju, trče i bildaju
U proteklih godinu dana, između dva maratona, bilogorski lađari odradit će 80-ak veslačkih treninga. Otprilike triput tjedno, bez obzira na vremenske uvjete, oni nakon posla sjedaju u automobile da odrade 90-minutni trening na narćanskom ribnjaku. S obzirom da se utrkuju protiv snažnih momaka punih kondicije i snage, naši lađari usto vježbaju u teretani, ali i trče. Treninge odnedavno odrađuju uz profesionalnog trenera Nikicu Ljubeka, vrhunskog kanuista, člana hrvatske reprezentacije i sina zlatnog olimpijca Matije Ljubeka. Ljubekova pomoć vidjela se i na korčulanskoj regati, deset kilometara dugoj morskoj utrci Kneža – Korčula na kojoj se utrkuju samo najbolje ekipe s neretvanskog maratona.
Bilogorskim Argonautima ovoga puta presudila je lo
ša sreća. Lađa koju su dobili na izvlačenju bila je puna piljevine koja je zaštopala pumpu za vodu, pa su momci veslali uz 300-tinjak litara vode u koritu. Unatoč tomu, prva trećina regate protekla je u “mrtvoj trci” Gusara iz Komina, ekipe iz Stablina i naših Argonauta. Tek u drugoj trećini Gusari su se izdvojili na prvo mjesto, a Argonauti, opterećeni koritom punim vode, počeli su zaostajati. U sâmoj Korčuli, na prvom i zadnjem okretu prije cilja, pukao im je mehanizam na pariću (lađarsko kormilo), što ih je skrenulo s puta taman kada su unatoč svim nevoljama ozbiljno zaprijetili četvrtoj i trećoj ekipi.
Uslijedilo je o
čekivano razočaranje – nakon napornih priprema i gotovo svakodnevnog odricanja zbog treninga koje najteže pada lađarima s obiteljima i djecom, a takvi su gotovo svi, peto mjesto bilo je mnogo slabije od očekivanja.
Nadoknadivi zaostatak
Raspolo
ženje se popravilo nakon što je Smrček izračunao da su veslali mnogo brže nego lani, te da je njihov zaostatak umjesto lanjskih 200-tinjak, bio tek 50 metara, što ne predstavlja nenadoknadivu razliku. Valja napomenuti i kako su Argonauti svoje desetosatno putovanje prema Korčuli započeli večer prije, krenuvši iz Bjelovara u 22 sata kombijima. Trku su tako započeli neispavani i još uvijek umorni od puta.
Otprilike sat vremena nakon regate uslijedio je nogometni obra
čun Hrvatske i Portugala gdje je naša reprezentacija poražena četiri minute prije kraja produžetaka.

– Očekivali smo dvije pobjede, a dobili dva poraza – komentirali su naši lađari prije odlaska na zasluženi odmor u kamp.
Nagrada za cjelogodišnji trud
Sljedećeg jutra započela je Jadranska pustolovina, drugi, ali ne manje važan dio njihova putovanja. Riječ je o sportskom druženju u sklopu kojega su ove nedjelje lađari krenuli iz hrvatskog kraljevskog grada Nina prema Kornatima da bi na kraju uveslali u zadarsku luku.
– Tijekom
čitave godine dosta naporno treniramo, da bismo na kraju nakon maratona gotovo istog dana išli doma. Stoga sam, da se odužim ekipi, prije dvije godine organizirao Panonsku pustolovinu, gdje smo veslali 260 kilometara od Podravskih Sesveta do Iloka. Usput smo se dobro zabavili, ali i promovirali Bjelovar i Bilogoru – govori Smrček. Sljedeće godine uslijedila je prva Jadranska pustolovina u sklopu koje su preveslali 210 kilometara dugu dionicu od Skradina do Korčule za koju im je trebalo tri i pol dana. Unatoč strašnom umoru, utrkivali su se na korčulanskoj regati i osvojili visoko četvrto mjesto, što im je donijelo poštovanje lađara, ali i kapetana broda Marjana Škrokova koji ih je i prošle i ove godine pratio u Jadranskoj pustolovini, iskusnog morskog vuka iz Neviđana s otoka Pašmana.
– Prvih dana kad smo do
šli na brod, kapetan je bio dosta rezerviran. No, kad je vidio s kakvom smo žestinom odradili regatu, doslovno je kleknuo ispred nas i počeo nam se klanjati. Odmah nam je rekao da moramo ponovno doći kod njega, da će nas ugostiti i provesti okolo i naplatiti samo troškove goriva. Bila je to ponuda koju nismo smjeli odbiti – govori Smrček.
Potraga za sponzorima
Sâmo planiranje Jadranske pustolovine prilično je opsežan posao. Osim planiranja rute i mjesta koje treba obići, najveći je problem predstavlja zatvaranje financijske konstrukcije. Naime, troškovi organiziranja Jadranske pustolovine iznose nekoliko desetaka tisuća kuna, bez obzira koliko puta Smrček izvaže svaku lipu prije nego što je potroši. Osim lađara, na Jadranskoj pustolovini sudjeluju i svojevrsni članovi posade zaduženi za pozadinske radove upravo poput vožnje kombija, prijenosa stvari i pripreme roštilja. Tu su i sponzori kojima se lađari žele odužiti, novinari i snimatelji, pa se broj članova penje na njih 40-ak.
– Kod organizacije ovakvih doga
đanja uvijek dolazi do nezgodnih situacija i čestih izmjena planova. Do prije tri dana prije odlaska, primjerice, nisam znao hoćemo li imati kombije ili ne. Nije da se žalim, to je jednostavno tako. No, s druge strane, događaju se i iznimno pozitivne stvari. Recimo, nakon jednog neretvanskog maratona javila mi se jedna prijateljica iz Bjelovara i pitala me zašto joj se nisam obratio, da bi nam ona rado pomogla. Naravno da sam joj se javio odmah nakon toga i pomogla nam je. To su prekrasni trenuci koji te dosta dirnu – smatra Smrček. Dodaje kako obožava sport i druženje još od malih nogu.
S posla na Jarun
U lađarsku ekipu uletio je prije osam godina. Tada je tinjao sukob između lađara koji su se na maratonu željeli dobro provesti i onih kojih su željeli, kad su već došli na utrku, ostvariti dobar rezultat.
– U jednom trenutku shvatio sam da je pro
šlo već dosta dugo vremena otkako smo odradili posljednji trening. Poslao sam svima sms s pitanjem kada će biti sljedeći trening, a svi su onda mene pitali kad će biti. Pa sam i dogovorio vrijeme i to je to, tako sam postao vođa ekipe. To je mnogo više težak rad i odgovornost, nego što je čast – pojašnjava.
La
đare, kaže, vrbuju većinom preko prijateljstava. Iako bavljenje sportom nije preduvjet, većinu članova čine sportaši. No, nijedan od njih nije odustao zbog toga što je veslanje bilo naporno, ali bilo je onih koji su morali odustati zbog obiteljskih ili poslovnih obaveza. Naime, jedno vrijeme lađari su trenirali na zagrebačkom Jarunu. Nakon posla, oko 16 sati, oni bi sjeli u automobil. Sat i pol vremena kasnije istovarali bi opremu u poznato zagrebačko jezero, odradili trening od sat i pol vremena, vratili opremu nazad i krenuli put Bjelovara u koji bi se vratili negdje oko 11 navečer. Mnogo je to odricanja za, ipak, samo jednu glavnu utrku godišnje, neretvanski maraton lađa, na kojemu uz izostanak sportske sreće, završna pozicija na natjecanju ponekad ni izdaleka ne može predočiti silan utrošeni trud. S druge pak strane, oni su najviše svjesni vlastitog odricanja. Pa i kada im se zbog loše sreće ne ispune sportske ambicije, između njih nema optužbi i teških riječi, već vrlo brzo prevlada dobro raspoloženje. A ako dobro raspoloženje vlada u lošim trenucima, teško je uopće opisati koliko im je raspoloženje dobro u dobrim trenucima, poput veslanja pored velebnih klifova u Nacionalnom parku Kornati ili zajedničkog skoka s teško dostupnog stupa držača virovskog mosta. Ta pozitivna energija toliko je zarazna da bilogorski lađari danas imaju dobre prijatelje diljem Lijepe naše koju su preveslali uzduž i poprijeko.