Ako bi onako u šali na porti bjelovarske Gradske uprave tražili Sonju Vukušić, odgovor bi zasigurno bio kako ste pogriješili, a ustvari i niste, jer radi na drugom katu, samo što na vratima piše Sonja Novak, pročelnica za gospodarstvo. Namjerno navodimo njezino djevojačko prezime koje vuče porijeklo iz Šestanovca kraj Imotskog, što je tek dio odgovora na pitanje odakle je 1984. godine došla prvo u Ivansku, a potom 1999. u Bjelovar.
-To je u mom slučaju poprilično teško odrediti, s obzirom da je zbog očeva posla koji je bio ugostiteljski radnik obitelj često selila. Neko smo vrijeme živjeli u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Sremskoj Mitrovici, gdje završavam Srednju medicinsku školu i ponovo se vraćamo u Zagreb gdje ipak, kako se to kasnije pokazalo, nisu završile moje putešestvije – kaže Sonja.
Dakako, jer je nakon završenog studija veterine ponovo spakirala kofere i zajedno sa suprugom Dubravkom, također veterinarom, za mjesto u kojem knjige i skripte postaju praksom izabrala Ivansku.

“Doktorica” s lakiranim noktima

-Mještani su u početku bili iznenađeni vidjevši lakirane nokte, što im baš nije bilo spojivo s mojim poslom, no i to je ubrzo nestalo, da bi se s godinama pretvorilo u međusobno uvažavanje. Tako sam za razliku od mojih muških kolega carske rezove uvijek radila uz njihovu pomoć, ali i kada su se događale neke kritične situacije u pravilu bi zvali mene, čime sam ubrzo priskrbila njihovo dodatno povjerenje i u oslovljavanju postala „doktorica“. I danas dolaze samo kako bi se pozdravili, što uzvraćam čestim posjetima, ne samo Ivanskoj, nego i okolnim selima gdje se u krugu tih ljudi uvijek dobro osjećam. Bez obzira što je terenska veterina, pogotovo u mjestima s puno stoke, poprilično naporan posao, umor je nestajao kada bi me oko dva sata poslijepodne dočekala ceduljica s porukom: „Dođite na grah i zelje!“. Tu sam prvi puta jela žgance s vrhnjem, špekom i zljevanku, a i danas pamtim dvorišne kuhinje protkane njihovom neizmjernom gostoljubivošću. Tako se dolazak u Ivansku definitivno pretvorio u ljubav na prvi pogled s ovim krajem koja još uvijek traje. Ipak, ostaje dio gorčine što sam djelomično svjedočila propadanju sela. Pred odlazak, bilježnice dužnika su bile sve punije i sve se teže živjelo. Stoga za današnjih razgovora o tom problemu dijelim mišljenje da svim dosadašnjim Vladama treba dati „peticu“ za uništavanje sela – priča.
Ali, bijeli ogrtač, gumene čizme i veterinarska torba nisu bili i konačni profesionalni izbor jer nakon natječaja 1999. postaje pročelnicom za poljoprivredu u Županiji i Ivansku zamjenjuje Bjelovarom, gdje ju dočekuju i novi poslovni izazovi.

Novi izazovi

-Odmah sam uočila kako postoje pretpostavke za razvoj turizma i prvim odredištem je postao Daruvar koji je zahvaljujući vinarima već imao podosta uvjeta za rad, pogotovo nakon osnivanja Kluba Selo za promicanje ruralnog turizma. Ta je udruga mojim odlaskom prestala s radom, ali je dio ljudi koji je u to vrijeme ostao bez posla zahvaljujući kreditu Ministarstva turizma ipak krenuo u selektivne oblike kontinentalnog turizma. Uslijedilo je osnivanje vinske ceste, a potom i prve ekološke udruge u Hrvatskoj koja je opstala i do danas. Ipak, uspoređujući pročelničke poslove u Županiji i od 2005. godine u Gradu, dolazim do zaključka da za realizaciju dobrih ideja treba imati „vjetar u leđa“, a imala sam sreću raditi s ljudima koji su mi davali podršku. Jedino žalim što nije osnovan svinjogojski reprocentar. Iako je projekt bio gotov, nije zaživio ni referentni centar za ocjenjivanje sireva za koji još nije kasno, iako naš Grad zaista brine o poljoprivredi – nastavlja.
Istodobno, sve dosadašnje promjene sredina možda su donekle izbrisale osjećaj pripadnosti nekom gradu, ako to u nekoj mjeri nije Zagreb, pa se i dolazak u Bjelovar koji nije bio velikom nepoznanicom može svrstati u dio već poznate „rutine“ dolazaka i odlazaka. Premda je zbog novog posla i troje poodrasle djece dolazak u naš grad i praktična priča, njezino naličje ponovo potvrđuje točnost već poznate izreke „grad, to su ljudi“.

Bjelovarske godine

-Iskreno, ni jednog trenutka nisam požalila došavši u Bjelovar. To je mali gradić, ugodan za življenje, u kojem su svi pomalo komotni i razmaženi, jer kad dođem u Zagreb, sve mi je naporno. Kao i svaki drugi grad ima svojih mana koje ne brojim, pokušavam biti tolerantna i zaista se dobro osjećam u ovom okruženju. Premda ima prepoznatljivi gradski štih, nisu me privukle kuće, ni poznati terezijanski oblik kvadrata, nego ljudi, njihova otvorenost i bogatstvo duha. Za kratko vrijeme suprug i ja stekli smo zaista širok krug prijatelja i poznanika s kojima smo „na prvu“ ostvarili dobar odnos, tako da je adaptacija prošla gotovo bezbolno. Ali, ne zaboravljam činjenicu da sam ipak na neki način zauzela mjesto nekom od domaćih ljudi i stoga sam zahvalna, ne samo onima koji su odlučivali o tome hoću li raditi ove poslove, već i Bjelovarčanima koji su me prihvatili. Naravno, u početku nije baš bilo lako, no na kraju moj osjećaj zadovoljstva je definitivan – dodaje.

Ptice odlaze na jug

I kada smo već pomislili da će možda Bjelovar postati i konačnom životnom stanicom u životu Sonje Novak, ipak iz predstrožnosti provjeravamo naše pretpostavke.
-Bjelovar je još godinu i pol, koliko je ostalo do mirovine, u punom smislu moj grad, koji ću bez obzira na sve lijepo što sam dožvjela u ovoj sredini zamijeniti nekim drugim mjestom, i to navjerojatnije na moru. Ne vjerujem da će odluka biti drugačija, ali Bjelovar i Bjelovarčani će ostati neizbrisivi dio moga života – na kraju će Sonja.